onsdag 31 januari 2018
Bikten - Försoningens Sakrament: Guds nådegåva för oss
"Čini dobro u skrovitosti. Ljubičica je skrivena, ali je odaje miris."
Sveti Ivan don Bosco
Svećenik, odgojitelj mladeži
(1815. – 1888.)
Spomendan 31.siječnja
________________________
Sv. Ivan Bosco potjecao je iz siromašne seljačke obitelji u selu Becchi kod Torina. Još nije imao ni dvije godine kad je ostao siroče bez oca. Sva briga za kuću i malo gospodarstvo pala je na mamu Margaretu. Čim je Ivan malo odrastao, već se morao okušati u poljskim poslovima i čuvati krave. Bio je spretan i živahan dječak pa su ga voljeli i stari i mladi.
Kod igre s vršnjacima pokazivao je već ono tipično držanje koje će kasnije biti značajno za njega kad bude postao veliki odgojitelj mladeži. Neka to osvijetli ova zgoda! Kad se jednoga dana vratio kući razbijene glave s neke vrste hokeja, upitala ga je njegova majka: "Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?" A on je odgovorio: "Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju."
U svojim Uspomenama don Bosco sam priznaje: "Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. "To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu."
I tako je mladi Ivan Bosco neobično rano i čudesno jasno imao pred očima svoj životni poziv. Sigurnost da je upravo to njegovo zvanje davala mu je izvanrednu snagu da svlada sve ne male i ne malobrojne poteškoće koje su mu se popriječile na putu. Gledajući na cilj kročio je uvijek hrabro i neumoljivo naprijed.
Dnevno je prevaljivao 8 km da bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodno potreban jezik. Da ne bi izgubio ni najmanje vremena, putem je učio latinske riječi i ponavljao gramatiku, a kod kuće ga je čekao seljački posao u kući, staji i na polju. Najdraže mu je bilo čuvati krave jer je tada imao vremena za čitanje pa bi gutao knjigu za knjigom. Njegov stariji polubrat Antonio mrzio je knjige i kad bi vidio da Ivan čita, razbjesnio bi se i počeo ga grditi: "Što će nam latinski u kući? Tu je mjesto samo poslu i radu. Fini bi gospodičić htio učiti! Zar misliš da nam je do luksuza pa da poumremo od gladi plaćajući za tvoje školovanje? Ne trebaju nam nikakvi doktori! Idi te kopaj i sijeci!" Polubrat ga je znao i zlostavljati.
Kad je Ivanu bilo 13 godina, uvidio je da više neće moći ostati kod kuće. Zato je pošao i najmio se za slugu na nekom imanju da bi za školovanje zaslužio potreban novac. Iako je slobodno vrijeme posvetio učenju gramatike, ipak je brzo uvidio da tako neće moći mnogo napredovati. Nakon 2 godine služenja primio ga je u kuću neki svećenik, pobrinuo se za njegovo uzdržavanje, a i poučavao ga je. To, na žalost, nije dugo trajalo, jer je taj njegov vrijedni dobrotvor za nekoliko mjeseci umro.
Ivan je sada pošao u latinsku školu u Castelnuovo d'Asti, a svaki je dan morao prevaliti pješice 20 km. Da bi zaštedio cipele, izuo bi se i hodao bosonog. Njegova dobra mama Margareta svojom seljačkom pameti brzo je uvidjela da je takvo klatarenje u školu i kući samo privremeno rješenje koje ne vodi ničemu ozbiljnijem, pa je uspjela da Ivan bude primljen u mjestu škole kod jednoga krojača. Ivan je bio stariji i stasom veći od svojih školskih drugova pa je često bio predmetom bockanja, ruganja i zadirkivanja. Kao da su se ti vragoljani htjeli na njemu baš iživljavati. A bilo je učitelja koji su s njim postupali kao s nekim blesanom. No, sve je to trajalo samo kratko vrijeme jer je Ivan svojom vedrinom, finoćom, dobrotom, a i uspjehom u školi stekao velik ugled i sveopće simpatije.
Kasnije je pošao u gimnaziju u Chieri. Tu je postigao još veće uspjehe. Svi su se divili njegovu fenomenalnom pamćenju. Na ispitima je pokazao takvu sposobnost koja je izazivala čuđenje. Znao bi čitave odlomke latinskih pisaca navoditi napamet i prevoditi ih kao od šale. Tako je temeljito čitao latinske i talijanske klasike da je za čitav život stekao izvanrednu književnu izobraženost. Bio je nadaren i za glazbu. Bio je svladao gregorijanski koral, a svirao je violinu, glasovir, čembalo i orgulje. Kraj sve svoje marljivosti našao je vremena i za svoj osnovani "klub veseljaka". Članovi toga kluba često bi pošli u prirodu i ondje se zabavljali. Duša sve te zabave bio je, dakako, Ivan, koji je znao pjevati, jahati na konju, hodati kao pelivan na zategnutom užetu. Pri tom bi pjevao stihove i melodije što ih je za takve igre sam sastavio. Bio je pravo čudo sveopće nadarenosti i spretnosti. Razumio se i u nekoliko zanata: postolarstvo, stolariju, zlatarstvo, krojenje i šivanje. Kao pomoćnik u kavani naučio je praviti i razna pića, likere, praline i sladoled. Znao je graditi, zidati, uvezivati knjige, napraviti svaku vrstu alata ili igračaka. Mogao je i druge poučavati pa je zaslužio novaca i tako se njegovo materijalno stanje prilično poboljšalo.
Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svećeništva. Put je bio dug, posut trnjem, ali on je izdržao i uspio. Uz milost zahvaljuje svoj uspjeh i vlastitoj izdržljivosti te vjernosti prema svome zvanju. To dvoje pomagat će mu i kasnije u njegovu nimalo lakom životnom zadatku. Kao mlad svećenik došao je u Torino, grad u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata. I tu mu se otvorilo izvanredno polje rada, a osobito među zapuštenom mladeži koja se klatarila ulicama, upadala u poroke i bila zatvarana. Svetac je uvidio da je to najviše zbog toga što su ti mladići prepušteni sami sebi i što o njima nitko ne vodi ozbiljnu brigu. Kad ta mladež bude susrela nekoga koji će joj pokazati ljubav, koji će je poučiti, upraviti na pravi put, postat će bolja. Zato si je postavio kao životno načelo svoga dušobrižničkoga rada: "U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga."
Njegova neuništiva vedrina brzo mu je privukla mnoge uličare i besprizorne. Kod toga svećenika im nije bilo dosadno. On je znao s njima pjevati, igrati, učiti, moliti, praviti šetnje i izlete. Svima je postao prijatelj, njegova soba bila im je uvijek otvorena, srce još više, njegovo vrijeme uvijek im na raspolaganju.
Broj mladeži koja se okupljala oko Don Bosca postajao je sve veći. Nakon mnogo muka, naprezanja i nastojanja uspjelo mu je, ipak, osnovati takozvani oratorij, neke vrste internat, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj. Do sredstava za uzdržavanje oratorija nije bilo lako doći, no Don Bosco je bio čovjek velike vjere koja je sposobna i brda premještati pa mu je Božja providnost i čudesno znala priteći u pomoć. Očito je poseban Božji blagoslov pratio i pomagao njegovo djelo.
Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Od tih mladih u oratoriju regrutirat će se kasnije i njegovi prvi pomoćnici u radu. Don Bosco je imao veliko srce pa je mislio i na žensku mladež. Da njoj pomogne, zajedno sa svetom Dominikom Mazarellom osnovao je žensku granu svoje kongregacije.
Svojim odgojnim radom i svojim ustanovama Don Bosco je došao na glas i izvan granica Italije. Mnogi su dolazili u Torino da ga vide, s njim razgovaraju i upoznaju se s metodama njegova rada. Don Bosco je mnogo godina bio i posrednik između talijanske kraljevske kuće i Vatikana. I nakon osvajanja Rima godine 1870. te ujedinjenja Italije Don Bosco je ostao posrednikom između Vatikana i Kvirinala. Kad je napokon godine 1929. došlo do pomirenja između Vatikana i Italije i do Lateranskog ugovora, Don Bosco je davno već umro, papa Pio XI. slavio ga je kao velikoga apostola pomirenja između Crkve i talijanske države.
Svoje djelovanje don Bosco je upravio i prema misijama u mjesnoj i općoj Crkvi. U mjesnoj crkvi djelovao je tiskom i to kao pisac školskih djela i nabožnih rasprava. Pokrenuo je popularni mjesečnik Katolička štiva s religioznim i obrazovnim sadržajem, zatim Salezijanski vjesnik, informativni i odgojni list, također za šire slojeve naroda.
Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika i sestara. Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije.
Don Bosco je umro godine 1888. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. godine 1934.
Svećenik, odgojitelj mladeži
(1815. – 1888.)
Spomendan 31.siječnja
________________________
Sv. Ivan Bosco potjecao je iz siromašne seljačke obitelji u selu Becchi kod Torina. Još nije imao ni dvije godine kad je ostao siroče bez oca. Sva briga za kuću i malo gospodarstvo pala je na mamu Margaretu. Čim je Ivan malo odrastao, već se morao okušati u poljskim poslovima i čuvati krave. Bio je spretan i živahan dječak pa su ga voljeli i stari i mladi.
Kod igre s vršnjacima pokazivao je već ono tipično držanje koje će kasnije biti značajno za njega kad bude postao veliki odgojitelj mladeži. Neka to osvijetli ova zgoda! Kad se jednoga dana vratio kući razbijene glave s neke vrste hokeja, upitala ga je njegova majka: "Zašto ideš s tim mladićima kad znaš da su grubi?" A on je odgovorio: "Baš zato i idem s njima. Kad s njima igram, puno su mirniji i čestitiji, izbjegavaju proste riječi. Kad sam s njima, rade ono što ja hoću i gotovo ništa se ne svađaju."
U svojim Uspomenama don Bosco sam priznaje: "Želja da okupljam oko sebe djecu i mladež i da ih vjerski poučavam pojavila se u meni kad sam imao tek 5 godina. "To je bila jedina želja koju sam poznavao: da bih se mogao čitav život posvetiti mladeži. Rad s mladeži činio mi se kao jedina zadaća poradi koje sam ja uopće i bio na svijetu."
I tako je mladi Ivan Bosco neobično rano i čudesno jasno imao pred očima svoj životni poziv. Sigurnost da je upravo to njegovo zvanje davala mu je izvanrednu snagu da svlada sve ne male i ne malobrojne poteškoće koje su mu se popriječile na putu. Gledajući na cilj kročio je uvijek hrabro i neumoljivo naprijed.
Dnevno je prevaljivao 8 km da bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodno potreban jezik. Da ne bi izgubio ni najmanje vremena, putem je učio latinske riječi i ponavljao gramatiku, a kod kuće ga je čekao seljački posao u kući, staji i na polju. Najdraže mu je bilo čuvati krave jer je tada imao vremena za čitanje pa bi gutao knjigu za knjigom. Njegov stariji polubrat Antonio mrzio je knjige i kad bi vidio da Ivan čita, razbjesnio bi se i počeo ga grditi: "Što će nam latinski u kući? Tu je mjesto samo poslu i radu. Fini bi gospodičić htio učiti! Zar misliš da nam je do luksuza pa da poumremo od gladi plaćajući za tvoje školovanje? Ne trebaju nam nikakvi doktori! Idi te kopaj i sijeci!" Polubrat ga je znao i zlostavljati.
Kad je Ivanu bilo 13 godina, uvidio je da više neće moći ostati kod kuće. Zato je pošao i najmio se za slugu na nekom imanju da bi za školovanje zaslužio potreban novac. Iako je slobodno vrijeme posvetio učenju gramatike, ipak je brzo uvidio da tako neće moći mnogo napredovati. Nakon 2 godine služenja primio ga je u kuću neki svećenik, pobrinuo se za njegovo uzdržavanje, a i poučavao ga je. To, na žalost, nije dugo trajalo, jer je taj njegov vrijedni dobrotvor za nekoliko mjeseci umro.
Ivan je sada pošao u latinsku školu u Castelnuovo d'Asti, a svaki je dan morao prevaliti pješice 20 km. Da bi zaštedio cipele, izuo bi se i hodao bosonog. Njegova dobra mama Margareta svojom seljačkom pameti brzo je uvidjela da je takvo klatarenje u školu i kući samo privremeno rješenje koje ne vodi ničemu ozbiljnijem, pa je uspjela da Ivan bude primljen u mjestu škole kod jednoga krojača. Ivan je bio stariji i stasom veći od svojih školskih drugova pa je često bio predmetom bockanja, ruganja i zadirkivanja. Kao da su se ti vragoljani htjeli na njemu baš iživljavati. A bilo je učitelja koji su s njim postupali kao s nekim blesanom. No, sve je to trajalo samo kratko vrijeme jer je Ivan svojom vedrinom, finoćom, dobrotom, a i uspjehom u školi stekao velik ugled i sveopće simpatije.
Kasnije je pošao u gimnaziju u Chieri. Tu je postigao još veće uspjehe. Svi su se divili njegovu fenomenalnom pamćenju. Na ispitima je pokazao takvu sposobnost koja je izazivala čuđenje. Znao bi čitave odlomke latinskih pisaca navoditi napamet i prevoditi ih kao od šale. Tako je temeljito čitao latinske i talijanske klasike da je za čitav život stekao izvanrednu književnu izobraženost. Bio je nadaren i za glazbu. Bio je svladao gregorijanski koral, a svirao je violinu, glasovir, čembalo i orgulje. Kraj sve svoje marljivosti našao je vremena i za svoj osnovani "klub veseljaka". Članovi toga kluba često bi pošli u prirodu i ondje se zabavljali. Duša sve te zabave bio je, dakako, Ivan, koji je znao pjevati, jahati na konju, hodati kao pelivan na zategnutom užetu. Pri tom bi pjevao stihove i melodije što ih je za takve igre sam sastavio. Bio je pravo čudo sveopće nadarenosti i spretnosti. Razumio se i u nekoliko zanata: postolarstvo, stolariju, zlatarstvo, krojenje i šivanje. Kao pomoćnik u kavani naučio je praviti i razna pića, likere, praline i sladoled. Znao je graditi, zidati, uvezivati knjige, napraviti svaku vrstu alata ili igračaka. Mogao je i druge poučavati pa je zaslužio novaca i tako se njegovo materijalno stanje prilično poboljšalo.
Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenoga cilja: do svećeništva. Put je bio dug, posut trnjem, ali on je izdržao i uspio. Uz milost zahvaljuje svoj uspjeh i vlastitoj izdržljivosti te vjernosti prema svome zvanju. To dvoje pomagat će mu i kasnije u njegovu nimalo lakom životnom zadatku. Kao mlad svećenik došao je u Torino, grad u kojem je usred nagloga podizanja industrije bilo mnogo siromašnog proletarijata. I tu mu se otvorilo izvanredno polje rada, a osobito među zapuštenom mladeži koja se klatarila ulicama, upadala u poroke i bila zatvarana. Svetac je uvidio da je to najviše zbog toga što su ti mladići prepušteni sami sebi i što o njima nitko ne vodi ozbiljnu brigu. Kad ta mladež bude susrela nekoga koji će joj pokazati ljubav, koji će je poučiti, upraviti na pravi put, postat će bolja. Zato si je postavio kao životno načelo svoga dušobrižničkoga rada: "U svemu me moraju voditi ljubav i dobrota sv. Franje Saleškoga."
Njegova neuništiva vedrina brzo mu je privukla mnoge uličare i besprizorne. Kod toga svećenika im nije bilo dosadno. On je znao s njima pjevati, igrati, učiti, moliti, praviti šetnje i izlete. Svima je postao prijatelj, njegova soba bila im je uvijek otvorena, srce još više, njegovo vrijeme uvijek im na raspolaganju.
Broj mladeži koja se okupljala oko Don Bosca postajao je sve veći. Nakon mnogo muka, naprezanja i nastojanja uspjelo mu je, ipak, osnovati takozvani oratorij, neke vrste internat, u kojem su mladi mogli dobiti dublji odgoj. Do sredstava za uzdržavanje oratorija nije bilo lako doći, no Don Bosco je bio čovjek velike vjere koja je sposobna i brda premještati pa mu je Božja providnost i čudesno znala priteći u pomoć. Očito je poseban Božji blagoslov pratio i pomagao njegovo djelo.
Među tom mladeži počela su se javljati i svećenička zvanja pa je don Bosco osnovao Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Od tih mladih u oratoriju regrutirat će se kasnije i njegovi prvi pomoćnici u radu. Don Bosco je imao veliko srce pa je mislio i na žensku mladež. Da njoj pomogne, zajedno sa svetom Dominikom Mazarellom osnovao je žensku granu svoje kongregacije.
Svojim odgojnim radom i svojim ustanovama Don Bosco je došao na glas i izvan granica Italije. Mnogi su dolazili u Torino da ga vide, s njim razgovaraju i upoznaju se s metodama njegova rada. Don Bosco je mnogo godina bio i posrednik između talijanske kraljevske kuće i Vatikana. I nakon osvajanja Rima godine 1870. te ujedinjenja Italije Don Bosco je ostao posrednikom između Vatikana i Kvirinala. Kad je napokon godine 1929. došlo do pomirenja između Vatikana i Italije i do Lateranskog ugovora, Don Bosco je davno već umro, papa Pio XI. slavio ga je kao velikoga apostola pomirenja između Crkve i talijanske države.
Svoje djelovanje don Bosco je upravio i prema misijama u mjesnoj i općoj Crkvi. U mjesnoj crkvi djelovao je tiskom i to kao pisac školskih djela i nabožnih rasprava. Pokrenuo je popularni mjesečnik Katolička štiva s religioznim i obrazovnim sadržajem, zatim Salezijanski vjesnik, informativni i odgojni list, također za šire slojeve naroda.
Prve misionare u vanjske misije poslao je već godine 1875. U stotinu godina salezijanskoga misijskog djelovanja otputovalo je u misije nekoliko tisuća salezijanskih svećenika, braće pomoćnika i sestara. Većinom djeluju u Patagoniji, Argentini, Urugvaju, Ekvadoru, ali ih ima i u zemljama Azije, Afrike, Australije i Oceanije.
Don Bosco je umro godine 1888. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. godine 1934.


2016-01-30
2 foton - Visa album
- Velikiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii Sveti Ivane Don Bosco moli za nas, a posebno za omladinu,,,
SVARA 4 h - +58maslina pridruzim se!💙💙💙
tisdag 30 januari 2018
DUHOVNI KUTAK: Jer voliš me (official video)
https://www.facebook.com/269857733217981/videos/711844349019315/
Фильм взорвал тренды ютуба \\\ МОЯ ЕДИНСТВЕННАЯ ЛЮБОВЬ \\\ Русские мело...
Doctors Show Common Vaccine Likely Worse than Getting the Disease It’s Suppose to Stop
BY THE FREE THOUGHT PROJECT · PUBLISHED · UPDATED

syringe
Doctors Show Common Vaccine Likely Worse than Getting the Disease It’s Suppose to Stop By Matt Agorist – The Free Thought Project
The Physicians for Informed Consent is a group of doctors dedicated educate their patients and the public on infectious disease, the immune system, and informed consent. The group was founded in response to mandatory vaccination laws across the country which remove the rights of parents to informed consent. The group is not anti-vaccine, they are pro-freedom.
It is no question that the subject of vaccines is profoundly controversial. On both sides of the argument exists truth and lies that can hinder the ability of some to make rational decisions.
While we have everyone from attorneys to biologists, to political scientists who write for the Free Thought Project, none of us are doctors, so we do not make recommendations about what you and your family should do in regards to vaccination. It is important to note, however, that everyone deserves the right to make informed decisions on their own personal health and the health of their children.
Recently, the Physicians for Informed Consent (PIC) reported in the British Medical Journal that every year, approximately 5,700 U.S. children suffer from seizures as a direct result of the measles, mumps, and rubella (MMR) vaccine.
Physicians for Informed Consent Finds MMR Vaccine Causes Seizures in 5,700 U.S. Children Annually https://physiciansforinformedconsent.org/news/physicians-informed-consent-finds-mmr-vaccine-causes-seizures-5700-u-s-children-annually/ …
According to PIC, this finding is derived from results of the most statistically powered safety study ever to measure the association between MMR vaccination and febrile seizures. More than half a million children were evaluated, both vaccinated and unvaccinated, from a Danish population that is relied upon globally to examine vaccine safety. The results showed that seizures from the MMR vaccine occur in about 1 in 640 children up to two weeks following MMR vaccination. Applying this risk of seizures to the 3.64 million U.S. children vaccinated with a first dose of MMR every year results in about 5,700 annual MMR-vaccine seizures.
“To make accurate and ethical public health decisions, the risks of a vaccine must be compared to the risks of the disease one is trying to prevent,” said Dr. Shira Miller, PIC president and founder. “When considering the MMR vaccine to prevent measles, the risks of the MMR vaccine need to be compared to the risks of measles.”
While there is a risk of seizure from contracting measles, according to the data, the risk of developing seizures from the vaccine to combat measles is five times higher.
What’s more, the seizures from the MMR vaccine are far worse, according to the study and can cause permanent harm.
“For example, 5% of febrile seizures result in epilepsy, a chronic brain disorder that leads to recurring seizures. Annually, about 300 MMR-vaccine seizures (5% of 5,700) will lead to epilepsy,” PIC points out.
PIC notes that the government reporting system for vaccine injuries, Vaccine Adverse Event Reporting System (VAERS), receives only fraction of the those reported seizures from the MMR vaccination. According to PIC, this could mean that there is an underreporting of other serious vaccine adverse events from MMR, including permanent neurological harm and death.
“In the United States, measles is generally a benign, short-term viral infection; 99.99% of measles cases fully recover,” said Dr. Miller. “As it has not been proven that the MMR vaccine is safer than measles, there is insufficient evidence to demonstrate that mandatory measles mass vaccination results in a net public health benefit in the United States.”
According to the report, the measles vaccine was introduced in the U.S. in 1963 and is now only available as a component of the measles, mumps, and rubella (MMR) vaccine. It has significantly reduced the incidence of measles; however, the vaccine is not capable of preventing all cases of measles, as failures have been reported. The manufacturer’s package insert contains information about vaccine ingredients, adverse reactions, and vaccine evaluations. For example, “M-M-R II vaccine has not been evaluated for carcinogenic or mutagenic potential, or potential to impair fertility.” Furthermore, the risk of permanent injury and death from the MMR vaccine has not been proven to be less than that of measles.
In regard to the question of whether or not the MMR vaccine is safer than measles, the group of physicians has this to say, “Because permanent sequalae (aftereffects) from measles, especially in individuals with normal levels of vitamin A, are so rare, the level of accuracy of the research studies available is insufficient to prove that the vaccine causes less death or permanent injury than measles.”
Matt Agorist is an honorably discharged veteran of the USMC and former intelligence operator directly tasked by the NSA. This prior experience gives him unique insight into the world of government corruption and the American police state. Agorist has been an independent journalist for over a decade and has been featured on mainstream networks around the world. Agorist is also the Editor at Large at the Free Thought Project. Follow @MattAgorist on Twitter, Steemit, and now on Facebook.
El Último EXORCISMO Realizado por el Padre Gabriele Amorth
SVETO PISMO
Koliko lepote je v tebi!
Kako čudovito me Bog nagovori po tebi:
v psalmih, prerokih, apostolih.
V tebi najdem čudovite niti Božjih misli,
ki jih vtkem v svoje življenje,
in glej, kako lepa preproga nastaja!
Kot da Bog od vekomaj misli le name
in te je, Pismo, napisal le zame…
Kadar sem v stiski,
v tebi najdem moč in tolažbo;
kadar sem srečna, zahrepenim
po Božji besedi kot nevesta po ženinu.
V tebi je toliko sonca, življenja,
upanja, modrosti, ljubezni,
da lahko vsakdo v tebi najde
dovolj hrane za svojo dušo
in svoje srce
in mu ni treba iskati
praznega modrovanja
učiteljev in gurujev z Vzhoda.
Vsak, ki prebira tebe,
začuti mir, srečo, veselje,
saj nam po tebi govori Bog,
naš Oče.
Iz tebe so umetniki črpali
navdihe za svoja dela.
Že skoro dva tisoč let
neštetim rodovom
odkrivaš smisel življenja
in pravo pot.
Zato te imenujemo
Knjiga vseh knjig,
vseh časov in vseh ljudi.
Kako čudovito me Bog nagovori po tebi:
v psalmih, prerokih, apostolih.
V tebi najdem čudovite niti Božjih misli,
ki jih vtkem v svoje življenje,
in glej, kako lepa preproga nastaja!
Kot da Bog od vekomaj misli le name
in te je, Pismo, napisal le zame…
Kadar sem v stiski,
v tebi najdem moč in tolažbo;
kadar sem srečna, zahrepenim
po Božji besedi kot nevesta po ženinu.
V tebi je toliko sonca, življenja,
upanja, modrosti, ljubezni,
da lahko vsakdo v tebi najde
dovolj hrane za svojo dušo
in svoje srce
in mu ni treba iskati
praznega modrovanja
učiteljev in gurujev z Vzhoda.
Vsak, ki prebira tebe,
začuti mir, srečo, veselje,
saj nam po tebi govori Bog,
naš Oče.
Iz tebe so umetniki črpali
navdihe za svoja dela.
Že skoro dva tisoč let
neštetim rodovom
odkrivaš smisel življenja
in pravo pot.
Zato te imenujemo
Knjiga vseh knjig,
vseh časov in vseh ljudi.
(Suzana Belcijan)
LJUBAVNE PJESME ZA NAJLJEPŠE VALENTINOVO
Slavica Perković Prekrasan roman. Kupila i pročitala i preporučam svakome.
❤

Merica Franki Pročitala. Preporučam da i vi pročitate.
HanteraKristina Žganec Odlična knjiga...preporučam svima
HanteraIvana Cervelin Obvezno pročitati!
HanteraMirjana Mioč Ak imaš posudi
HanteraIvana Cervelin Posudila u našoj knjižnici. Preporuka i za njegov roman Otok. Trenutno čitam njegovu novu knjigu Putovanje na Alphu Centauri, to mogu posuditi kad završim
🤗
Hantera
Mirjana Mioč Otok sam čitala kad pročitaš javi
Hantera
Prenumerera på:
Inlägg (Atom)