Izraelci u egipatskom ropstvu nisu imali nikakvih blagdana ni slavlja. Dok su služili faraonu, bili su samo radna snaga čija se vrijednost mjerila jedino iskoristivošću. U takvom stanju ropstva odnos s Bogom izražavao se samo vapajima za koje se činilo da ih nitko ni ne čuje. Ali Bog doista čuje vapaj potlačenih i oslobađa ih. Kada ih je Bog izbavio iz ropstva egipatskom faraonu, Izraelci su počeli služiti jedino Bogu osloboditelju. Temeljna oznaka služenja Bogu osloboditelju jest slavlje. Jedino slobodan narod i slobodan čovjek slobodno slavi svoja slavlja. Kada tko želi potlačiti neki narod, najprije mu zabrani slaviti njegove dotadašnje blagdane. To je razumljivo jer slavljenjem blagdana pokazujemo komu pripadamo. Tako su u noći izlaska iz Egipta Izraelci slavili »pashu Gospodnju« jer više ne pripadaju faraonu nego Gospodinu. I slavili su je točno onako kao je on to zapovjedio! Davanjem detaljnih propisa za slavlje Pashe, Bog pokazuje brižnost i ljubav prema svom narodu kao kad mi brižnom pripremom i posluživanjem jela pokazujemo poštovanje i ljubav prema članovima svoje obitelji ili prijateljima i gostima koje pozivamo za svoj stol. Obdržavanjem Božjih detaljnih propisa o slavljenju Pashe, Izraelci sa svoje strane pokazuju ljubav prema Bogu, kao kad se naš bližnji, prijatelj ili gost, zahvalno posluži pripremljenim jelom i s poštovanjem primijeti pažnju koju smo mu pokazali.
Odnosi koji na prvoj Pashi vladaju između Boga i Izraela prepoznaju se i na Pashi koju Isus slavi sa svojim učenicima. Kad su učenici upitali Isusa gdje će pripraviti što je potrebno za slavlje Pashe, ustanovili su da se on za to već pobrinuo. A dok su blagovali, Isus je ustanovio sakrament euharistije koji je od tada postao trajnim i najuzvišenijim činom okupljanja njegovih učenika. Kad je u ruke uzeo kruh i rekao: »Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje koje se za vas predaje«, a potom čašu punu roda trsova i rekao: »Uzmite i pijte, ovo je moja krv, krv Saveza koja se za vas prolijeva«, Isus je pokazao beskrajnu ljubav prema svojim učenicima. Učenici svoju ljubav prema njemu pokazuju kad god vrše njegovu zapovijed i to isto čine njemu na spomen.
Pritom ne smijemo zaboraviti ni ovo: svoju prvu Pashu Izraelci su slavili dok su još bili u Egiptu, u teškoj noći izlaska iz ropstva, prije naporna prelaska preko Crvenoga mora i mukotrpnog četrdesetgodišnjeg putovanja kroz pustinju. Svoju Pashu s učenicima Isus slavi prije svoje muke u kojoj će među ostalim bolima doživjeti i bol izdaje, zatajenja i ostavljenosti od učenika s kojima je iste večeri blagovao za stolom i koje će, kad uskrsne, ponovno okupiti u Galileji. Možda će komu od nas ovogodišnje pashalno slavlje biti prožeto raznim poteškoćama, poremećenim odnosima s bližnjima, gubitkom drage osobe, bolestima i patnjama. Možda sve to često opterećuje našu redovitu nedjeljnu euharistiju. Unatoč tomu ili, bolje reći, sa svim tim Pasha ostaje slavlje. Euharistija ostaje slavlje. To je zato što slavlje Pashe i Euharistije nije bilo kakvo slavlje. To je čin slobode kojim u svim životnim okolnostima trajno pokazujemo svoju ljubav i pripadnost umrlom i uskrslom Kristu.
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar