Fra Ivo Pavić - Molitva za oslobođenje, ozdravljenje

Bog je djevojcicu Katarinu Kosic odabrao za sveticu. Njezinoj nevinoj dusi zelio je da se u vecoj mjeri objavi, i povuce je za Sobom. Zato joj je na pasi dao da ugleda Isusa, najprije kao Dijete, a zatim kao Patnika na Krizu. Vidjenje je u njoj ostavilo silan dojam, ali ne samo to vec i neodoljivu zelju da podje u Kotor i ondje vidi one lijepe slike Isusove, o kojima joj je majka pripovijedala. Roditelji su se tome usprotivili, jer su se bojali da im kcerka ondje ostane. No, ona nema mira. Vuce je tamo dolje u biskupski grad neka nepoznata Sila. Kad joj je otac umro, majka je popustila, pa tako 1507.g. djevojcica Katarina u 14. godini zivota zauvijek ostavlja roditeljsku kucu, te se preselila u Kotor.

Jedan Ozanin, kako ce ce kasnije nazivati - zivotopisac, lijepo kaze, da je prvu duhovnu formaciju primila u Bozjoj prirodi, a drugu ce primiti u gradu Kotoru- i tako postati njegova najodlicnija gradjanka, njegov ponos. Ondje bi primljena u kucu plemenitog gradjanina Aleksandra Buca. Njegova dobra i pobozna zena postade Katarini kao druga majka. Poucila ju je o katolickoj vjeri i privela sakramentima. Djevojka je sve to primala zarom prave krscanke, a uz izvanrednu poboznost resila ju je i velika ljubav prema siromasima. Imala je osjetljivo srce za njihove patnje i pomagala im je koliko je mogla. O njezinoj velikoj dobrotvornosti svjedoce i legende koje su se oko toga splele.

Jednoga je petka Katarina slusala potresnu propovijed kako su Isusa uhvatili i mucili. Te su rijeci snazno pale u njezinu dusu, te ona odlucuje da ce za ljubav Kristu provoditi zivot takozvanih "zazidanih djevica", kakvih u Kotoru u ono doba vec bijase. One su zivjele u prizemnim isposnicama 2 metara visokim, 3 metara sirokim i dugackim, koje su se obicno nalazile uz crkvu, s otvorom prema svetistu crkve. Pod duhovnim vodstvom franjevca Tome Grubonje i na savjet dominikanskog provincijala Vinka Buca, koji ce kasnije biti njezin ispovjednik, Katarina je godine 1514. dobila dopustenje od kotorskog biskupa Tripuna Bizantija da smije zivjeti kao "zazidana djevica".
U medjuvremenu je postala i dominikanska trecoredica, obukavsi njihov habit i dobivsi novo ime Ozana. To je uzela na uspomenu jedne dominikanke u Mantovi, koja je ondje umrla na glasu svetosti.

Ozana je provela 7 godina u celiji uz kapelu Sv. Bartola, a zatim se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla. Tu je kasnije nastao mali samostan u kojem su neke odlicne kotorske djevojke, pod vodstvom Bogom prosvijetljene Ozane, htjele provoditi pobozan i pokornicki zivot. General dominikanaca Francesco Romeo dopustio im je godine 1547., da smiju nositi bijeli skapular, koji je inace bio pridrzan sestrama drugoga dominikanskga reda. To je znak da je o njihovu kreposnom zivotu glas dopro cak i u Rim.

U svome dragovoljnom zatvoru Ozana je provela preko 50 godina: moleci, radeci rucni rad i cineci pokoru. U gradu su je vrlo cijenili i njoj se u molitve preporucivali.
Blazenica je umrla na glasu svetosti 27. travnja 1565.g., u 72.godini zivota. Velicanstveni sprovod te odabrane duse vodio je kotorski biskup Luka Bisanti. Tijelo je bilo noseno svim glavnim gradskim ulicama, te polozeno u crkvu Sv. Pavla. Odmah su je poceli stovati kao sveticu, a to se stovanje prosirilo i po: Italiji, Francuskoj, Spanjolskoj, Njemackoj i Nizozemskoj. Sirili su ga osobito dominikanci.
Danas se tijelo blazenice stuje u kolegijatskoj crkvi Sv. Marije u Kotoru. Papa Pio XI., potvrdio je sluzbeno njezino stovanje 21. prosinca 1927.g.
U dokumentu proglasenja blazenom pise da je njezino stovanje odobreno gledajuci "na nase vrijeme, u kojem se toliko zeli sjedinjenje istocnih krscana s rimskom Crkvom".