Čudna neka vremena došla .
Uglavnom, moj sedmaš Roko nosi oko vrata drveni tau na malo kraćoj vrpci.Došao iz škole cijeli uplakan. Pitam ga naravno što je bilo, kaže ništa, ode u kupaonicu i zalupi vratima.
Vrati se nakon što je ispuhao nos i pitam ga:pa jesi li dobio kakvu lošu ocjenu?Ne, kaže.
Vrati se nakon što je ispuhao nos i pitam ga:pa jesi li dobio kakvu lošu ocjenu?Ne, kaže.
Na kraju saznam da su ga dvojica učenika, jedan novi u razredu(Roko mi kaže cijeli ušminkan, s poderanim trapericama i lancima, cure sve u njega zaljubljene)ponizila pred pet šest curica a najviše su mu se smijali kakav to seljački križ nosi oko vrata i da to nisu nikad vidjeli, i da to nose samo prljavi seljaci koji smrde.
Znam da se junački držao i znam koliko mu je trebalo suzdržavanja, ali znam koliko ga je to boljelo jer je on dijete koje gotovo opsesivno pazi na higijenu i čistoću.
Šutjela sam i čekala da on sam kaže što mu je na srcu.Čak sam bila spremna pitati ga hoće li skinuti tau, jer me zanimao odgovor, ali je preduhitrio sve moje misli koje su se vrtjele sto na sat u tom trenu.i kaže:Ma mogu dirat mene ali Isusa mi ne mogu dirati i gotovo!
Mama u meni je zašutjela i vjernica u meni je zašutjela.Rijetko kad ostanem bez teksta, prvo od zgroženosti da se ovakve stvari zapravo događaju već sad, a onda od onog tihog počitanja kad ti srce raste i naraste i izašlo bi van iz grudi i od tuge i sreće istovremeno i na kraju ništa ne kažeš nego obrišeš suze malom junaku , zahvališ nebu i svim svecima što je eto tvoj , i opet ništa ne kažeš, jer je zapravo rečeno sve što se trebalo reći 
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar