Offentligt
Kratka priča koju trebate znati jer će vam možda trebati, a možete je i podijeliti onima kojima može pomoći.
I zapamtite ovo: Bog nas potiče da poštujemo oca i majku. On toliko cijeni to poštovanje prema roditeljima da je to uključio u Deset zapovijedi. Oni koji poštuju svoje roditelje su blagoslovljeni (Jeremija 35:18-19). Sad se zapitajmo što je sa onima koji ne poštuju svoje roditelje?
Cvita Gotovac Bože dragi svaka priča za rasplakati se jer baš ima takvi slučajeva koje vidiš a ništa ne možeš kad nešto kažeš da to nije dobro onda te ljudi krivo gledaju ali ja isto kažem nedao ti bog da ti dočekaš od svoga djeteta .Dragi moji Karmelićani hvala vam velika na ovim lipim i poučnim pričama .🙏🙏🌞🌞💖💖🙏🙏🌞
Anđelka Lipovac U danasnje vrijeme velike uzurbanosti, uznapredovane tehnologije i medicine, ne nalazimo vremena za nase najmilije.. Lako zaboravimo da smo tu gdje jesmo zahvaljujuci upravo onima koji su nas donijeli na ovaj svijet...dragi moji, nema obitelji bez "problema" svatko nosi neki kriz, neko zaljenje, neku odbojnost, neku ljutnju zbog stvari koje su mogle biti drukcije, a nisu... Ali cesto zaboravimo da smo mozda i sami roditelji, i da ce mozda danas/sutra nasa djeca naci neku zamjerku u nasem odnosu prema njima, i smatrati nas zamornima i staromodnima... Nazovite svoje roditelje barem jedanput tjedno, gdje god bili, sta god radili, kako god ih smatrali dosadnima ili pak krivili za neke stvari iz prosloslosti... nazovite ih sad, samo dvije minute je potrebno da pitate kako su, sto ima novoga.. sutra ih mozda nece biti, a vi cete biti tu, i sjetit cete se nekih lijepih trenutaka, a necete imati koga nazvati...
I zapamtite ovo: Bog nas potiče da poštujemo oca i majku. On toliko cijeni to poštovanje prema roditeljima da je to uključio u Deset zapovijedi. Oni koji poštuju svoje roditelje su blagoslovljeni (Jeremija 35:18-19). Sad se zapitajmo što je sa onima koji ne poštuju svoje roditelje?
Cvita Gotovac Bože dragi svaka priča za rasplakati se jer baš ima takvi slučajeva koje vidiš a ništa ne možeš kad nešto kažeš da to nije dobro onda te ljudi krivo gledaju ali ja isto kažem nedao ti bog da ti dočekaš od svoga djeteta .Dragi moji Karmelićani hvala vam velika na ovim lipim i poučnim pričama .🙏🙏🌞🌞💖💖🙏🙏🌞
Anđelka Lipovac U danasnje vrijeme velike uzurbanosti, uznapredovane tehnologije i medicine, ne nalazimo vremena za nase najmilije.. Lako zaboravimo da smo tu gdje jesmo zahvaljujuci upravo onima koji su nas donijeli na ovaj svijet...dragi moji, nema obitelji bez "problema" svatko nosi neki kriz, neko zaljenje, neku odbojnost, neku ljutnju zbog stvari koje su mogle biti drukcije, a nisu... Ali cesto zaboravimo da smo mozda i sami roditelji, i da ce mozda danas/sutra nasa djeca naci neku zamjerku u nasem odnosu prema njima, i smatrati nas zamornima i staromodnima... Nazovite svoje roditelje barem jedanput tjedno, gdje god bili, sta god radili, kako god ih smatrali dosadnima ili pak krivili za neke stvari iz prosloslosti... nazovite ih sad, samo dvije minute je potrebno da pitate kako su, sto ima novoga.. sutra ih mozda nece biti, a vi cete biti tu, i sjetit cete se nekih lijepih trenutaka, a necete imati koga nazvati...
Lägg till en kommentar...
Offentligt
Kratka priča koju trebate znati jer će vam možda trebati, a možete je i podijeliti onima kojima može pomoći.
I zapamtite ovo: Bog nas potiče da poštujemo oca i majku. On toliko cijeni to poštovanje prema roditeljima da je to uključio u Deset zapovijedi. Oni koji poštuju svoje roditelje su blagoslovljeni (Jeremija 35:18-19). Sad se zapitajmo što je sa onima koji ne poštuju svoje roditelje?
Cvita Gotovac Bože dragi svaka priča za rasplakati se jer baš ima takvi slučajeva koje vidiš a ništa ne možeš kad nešto kažeš da to nije dobro onda te ljudi krivo gledaju ali ja isto kažem nedao ti bog da ti dočekaš od svoga djeteta .Dragi moji Karmelićani hvala vam velika na ovim lipim i poučnim pričama .🙏🙏🌞🌞💖💖🙏🙏🌞
Anđelka Lipovac U danasnje vrijeme velike uzurbanosti, uznapredovane tehnologije i medicine, ne nalazimo vremena za nase najmilije.. Lako zaboravimo da smo tu gdje jesmo zahvaljujuci upravo onima koji su nas donijeli na ovaj svijet...dragi moji, nema obitelji bez "problema" svatko nosi neki kriz, neko zaljenje, neku odbojnost, neku ljutnju zbog stvari koje su mogle biti drukcije, a nisu... Ali cesto zaboravimo da smo mozda i sami roditelji, i da ce mozda danas/sutra nasa djeca naci neku zamjerku u nasem odnosu prema njima, i smatrati nas zamornima i staromodnima... Nazovite svoje roditelje barem jedanput tjedno, gdje god bili, sta god radili, kako god ih smatrali dosadnima ili pak krivili za neke stvari iz prosloslosti... nazovite ih sad, samo dvije minute je potrebno da pitate kako su, sto ima novoga.. sutra ih mozda nece biti, a vi cete biti tu, i sjetit cete se nekih lijepih trenutaka, a necete imati koga nazvati...
I zapamtite ovo: Bog nas potiče da poštujemo oca i majku. On toliko cijeni to poštovanje prema roditeljima da je to uključio u Deset zapovijedi. Oni koji poštuju svoje roditelje su blagoslovljeni (Jeremija 35:18-19). Sad se zapitajmo što je sa onima koji ne poštuju svoje roditelje?
Cvita Gotovac Bože dragi svaka priča za rasplakati se jer baš ima takvi slučajeva koje vidiš a ništa ne možeš kad nešto kažeš da to nije dobro onda te ljudi krivo gledaju ali ja isto kažem nedao ti bog da ti dočekaš od svoga djeteta .Dragi moji Karmelićani hvala vam velika na ovim lipim i poučnim pričama .🙏🙏🌞🌞💖💖🙏🙏🌞
Anđelka Lipovac U danasnje vrijeme velike uzurbanosti, uznapredovane tehnologije i medicine, ne nalazimo vremena za nase najmilije.. Lako zaboravimo da smo tu gdje jesmo zahvaljujuci upravo onima koji su nas donijeli na ovaj svijet...dragi moji, nema obitelji bez "problema" svatko nosi neki kriz, neko zaljenje, neku odbojnost, neku ljutnju zbog stvari koje su mogle biti drukcije, a nisu... Ali cesto zaboravimo da smo mozda i sami roditelji, i da ce mozda danas/sutra nasa djeca naci neku zamjerku u nasem odnosu prema njima, i smatrati nas zamornima i staromodnima... Nazovite svoje roditelje barem jedanput tjedno, gdje god bili, sta god radili, kako god ih smatrali dosadnima ili pak krivili za neke stvari iz prosloslosti... nazovite ih sad, samo dvije minute je potrebno da pitate kako su, sto ima novoga.. sutra ih mozda nece biti, a vi cete biti tu, i sjetit cete se nekih lijepih trenutaka, a necete imati koga nazvati...
Lägg till en kommentar...
Inlägget har delat innehåll
Offentligt
Kratka priča koju trebate znati jer će vam možda trebati, a možete je i podijeliti onima kojima može pomoći.
I zapamtite ovo: Bog nas potiče da poštujemo oca i majku. On toliko cijeni to poštovanje prema roditeljima da je to uključio u Deset zapovijedi. Oni koji poštuju svoje roditelje su blagoslovljeni (Jeremija 35:18-19). Sad se zapitajmo što je sa onima koji ne poštuju svoje roditelje?
Cvita Gotovac Bože dragi svaka priča za rasplakati se jer baš ima takvi slučajeva koje vidiš a ništa ne možeš kad nešto kažeš da to nije dobro onda te ljudi krivo gledaju ali ja isto kažem nedao ti bog da ti dočekaš od svoga djeteta .Dragi moji Karmelićani hvala vam velika na ovim lipim i poučnim pričama .🙏🙏🌞🌞💖💖🙏🙏🌞
Anđelka Lipovac U danasnje vrijeme velike uzurbanosti, uznapredovane tehnologije i medicine, ne nalazimo vremena za nase najmilije.. Lako zaboravimo da smo tu gdje jesmo zahvaljujuci upravo onima koji su nas donijeli na ovaj svijet...dragi moji, nema obitelji bez "problema" svatko nosi neki kriz, neko zaljenje, neku odbojnost, neku ljutnju zbog stvari koje su mogle biti drukcije, a nisu... Ali cesto zaboravimo da smo mozda i sami roditelji, i da ce mozda danas/sutra nasa djeca naci neku zamjerku u nasem odnosu prema njima, i smatrati nas zamornima i staromodnima... Nazovite svoje roditelje barem jedanput tjedno, gdje god bili, sta god radili, kako god ih smatrali dosadnima ili pak krivili za neke stvari iz prosloslosti... nazovite ih sad, samo dvije minute je potrebno da pitate kako su, sto ima novoga.. sutra ih mozda nece biti, a vi cete biti tu, i sjetit cete se nekih lijepih trenutaka, a necete imati koga nazvati...
I zapamtite ovo: Bog nas potiče da poštujemo oca i majku. On toliko cijeni to poštovanje prema roditeljima da je to uključio u Deset zapovijedi. Oni koji poštuju svoje roditelje su blagoslovljeni (Jeremija 35:18-19). Sad se zapitajmo što je sa onima koji ne poštuju svoje roditelje?
Cvita Gotovac Bože dragi svaka priča za rasplakati se jer baš ima takvi slučajeva koje vidiš a ništa ne možeš kad nešto kažeš da to nije dobro onda te ljudi krivo gledaju ali ja isto kažem nedao ti bog da ti dočekaš od svoga djeteta .Dragi moji Karmelićani hvala vam velika na ovim lipim i poučnim pričama .🙏🙏🌞🌞💖💖🙏🙏🌞
Anđelka Lipovac U danasnje vrijeme velike uzurbanosti, uznapredovane tehnologije i medicine, ne nalazimo vremena za nase najmilije.. Lako zaboravimo da smo tu gdje jesmo zahvaljujuci upravo onima koji su nas donijeli na ovaj svijet...dragi moji, nema obitelji bez "problema" svatko nosi neki kriz, neko zaljenje, neku odbojnost, neku ljutnju zbog stvari koje su mogle biti drukcije, a nisu... Ali cesto zaboravimo da smo mozda i sami roditelji, i da ce mozda danas/sutra nasa djeca naci neku zamjerku u nasem odnosu prema njima, i smatrati nas zamornima i staromodnima... Nazovite svoje roditelje barem jedanput tjedno, gdje god bili, sta god radili, kako god ih smatrali dosadnima ili pak krivili za neke stvari iz prosloslosti... nazovite ih sad, samo dvije minute je potrebno da pitate kako su, sto ima novoga.. sutra ih mozda nece biti, a vi cete biti tu, i sjetit cete se nekih lijepih trenutaka, a necete imati koga nazvati...
June 29, 2018 - Gospel reading and reflection of the Gospel and saint read and share..,
Solemnity of Saints Peter and Paul, Apostles - Vigil
First Reading ACTS 12:1-11
In those days, King Herod laid hands upon some members of the Church to harm them.
He had James, the brother of John, killed by the sword,
and when he saw that this was pleasing to the Jews
he proceeded to arrest Peter also.
–It was the feast of Unleavened Bread.–
He had him taken into custody and put in prison
under the guard of four squads of four soldiers each.
He intended to bring him before the people after Passover.
Peter thus was being kept in prison,
but prayer by the Church was fervently being made
to God on his behalf.
On the very night before Herod was to bring him to trial,
Peter, secured by double chains,
was sleeping between two soldiers,
while outside the door guards kept watch on the prison.
Suddenly the angel of the Lord stood by him
and a light shone in the cell.
He tapped Peter on the side and awakened him, saying,
“Get up quickly.”
The chains fell from his wrists.
The angel said to him, “Put on your belt and your sandals.”
He did so.
Then he said to him, “Put on your cloak and follow me.”
So he followed him out,
not realizing that what was happening through the angel was real;
he thought he was seeing a vision.
They passed the first guard, then the second,
and came to the iron gate leading out to the city,
which opened for them by itself.
They emerged and made their way down an alley,
and suddenly the angel left him.
Then Peter recovered his senses and said,
“Now I know for certain
that the Lord sent his angel
and rescued me from the hand of Herod
and from all that the Jewish people had been expecting.”
Responsorial Psalm 34:2-3, 4-5, 6-7, 8-9
R. (5) The angel of the Lord will rescue those who fear him.
I will bless the LORD at all times;
his praise shall be ever in my mouth.
Let my soul glory in the LORD;
the lowly will hear me and be glad.
R. The angel of the Lord will rescue those who fear him.
Glorify the LORD with me,
let us together extol his name.
I sought the LORD, and he answered me
and delivered me from all my fears.
R. The angel of the Lord will rescue those who fear him.
Look to him that you may be radiant with joy,
and your faces may not blush with shame.
When the poor one called out, the LORD heard,
and from all his distress he saved him.
R. The angel of the Lord will rescue those who fear him.
The angel of the LORD encamps
around those who fear him, and delivers them.
Taste and see how good the LORD is;
blessed the man who takes refuge in him.
R. The angel of the Lord will rescue those who fear him.
Second Reading 2 Timothy 4:6-8, 17-18
I, Paul, am already being poured out like a libation,
and the time of my departure is at hand.
I have competed well; I have finished the race;
I have kept the faith.
From now on the crown of righteousness awaits me,
which the Lord, the just judge,
will award to me on that day, and not only to me,
but to all who have longed for his appearance.
The Lord stood by me and gave me strength,
so that through me the proclamation might be completed
and all the Gentiles might hear it.
And I was rescued from the lion's mouth.
The Lord will rescue me from every evil threat
and will bring me safe to his heavenly Kingdom.
To him be glory forever and ever. Amen.
AlleluiaMT 16:18
R. Alleluia, alleluia.
You are Peter and upon this rock I will build my Church,
and the gates of the netherworld shall not prevail against it.
R. Alleluia, alleluia.
Gospel reading Mathew 16:13-19
When Jesus went into the region of Caesarea Philippi
he asked his disciples,
"Who do people say that the Son of Man is?"
They replied, "Some say John the Baptist, others Elijah,
still others Jeremiah or one of the prophets."
He said to them, "But who do you say that I am?"
Simon Peter said in reply,
"You are the Christ, the Son of the living God."
Jesus said to him in reply, "Blessed are you, Simon son of Jonah.
For flesh and blood has not revealed this to you, but my heavenly Father.
And so I say to you, you are Peter,
and upon this rock I will build my Church,
and the gates of the netherworld shall not prevail against it.
I will give you the keys to the Kingdom of heaven.
Whatever you bind on earth shall be bound in heaven;
and whatever you loose on earth shall be loosed in heaven."
Gospel reflection June 29 Friday
(St. Peter & Paul Apostles)
Mathew 16:13-19
Peter and Paul are the principal pillars of the Church. Today we celebrate the feast of their martyrdom. Peter was son of Jona and brother of Andrew. He was a professional fisherman from Bethsaida, a fishing town on the Lake of Galilee or Gennesaret. He might have been a follower of John the Baptist. It was his brother Andrew who introduced him to Jesus, and Jesus who changed his name from Simon to Cephas or Peter. Jesus made Peter the leader of his apostles. At Caesarea Philippi, Jesus promised to make him the head of his Church, and the risen Jesus confirmed Peter’s precedence. It was Peter’s speech on the day of the Pentecost, which inaugurated the active life of the Church. He made missionary journeys to Lydda, Joppa and Caesarea He also offered the decisive argument settling the question of Gentile converts and the Jewish Law at the first Council in Jerusalem. He wrote two epistles to the whole Church, and he was martyred in Rome by crucifixion under the emperor Nero.
Paul, the “Apostle to the Gentiles” and the greatest apostolic missionary, was born a Roman citizen in the Roman City of Tarsus in Cilicia. His original name was Saul. As a Pharisee, he was sent to Jerusalem by his parents to study the Mosaic Law under the great rabbi Gamaliel. As a student, Saul learned the trade of tent-making. He was present at the stoning of Stephen and "consented to" this deed (Acts 8:1). But he was miraculously converted on his way to Damascus to arrest the Christians. As Paul, he made several missionary journeys, converted hundreds of Jews and Gentiles and established Church communities. He wrote 14 epistles. He was arrested and kept in prison for two years in Caesarea and lived under house arrest for two more years in Rome. Finally, he was martyred by beheading at Tre Fontane in Rome.
Life Messages:
1) Just as Peter and the other apostles did, we must open our eyes, ears and hearts wide to see, hear and experience the Risen Lord coming to our life in various forms, circumstances and events.
2) We need to love, obey and pray for Pope Francis and the bishops and priests who are the successors of Peter and the Apostles as they continue the work of the Risen Lord with and for us.
June 29.—St. PETER, Apostle
PETER was of Bethsaida in Galilee, and as he was fishing on the lake was called by our Lord to be one of His Apostles. He was poor and unlearned, but candid, eager, and loving. In his heart, first of all, grew up the conviction, and from his lips came the confession, “Thou art the Christ, the Son of the living God;” and so our Lord chose him, and fitted him to be the Rock of His Church, His Vicar on earth, the head and prince of His Apostles, the centre and very principle of the Church’s oneness, the source of all spiritual powers, and the unerring
teacher of His truth. All Scripture is alive with him; but after Pentecost he stands out in the full grandeur of his office. He fills the vacant apostolic throne; admits the Jews by thousands into the fold; opens it to the Gentiles in the person of Cornelius; founds, and for a time rules, the Church at Antioch, and sends Mark to found that of Alexandria. Ten years after the Ascension, he went to Rome, the centre of the majestic Roman Empire, where were gathered the glories and the wealth of the earth and all the powers of evil. There he established his Chair, and for twenty-five years labored with St. Paul in building up the great Roman Church. He was crucified by order of Nero, and buried on the Vatican Hill. He wrote two Epistles, and suggested and approved the Gospel of St. Mark. Two hundred and sixty years after St. Peter’s martyrdom came the open triumph of the Church. Pope St. Silvester, with bishops and clergy and the whole body of the faithful, went through Rome in procession to the Vatican Hill, singing the praises of God till the seven hills rang again. The first Christian emperor, laying aside his diadem and his robes of state, began to dig the foundations of St. Peter’s Church. And now on the site of that old church stands the noblest temple ever raised by man; beneath a towering canopy lie the great Apostles, in death, as in life, undivided; and there is the Chair of St. Peter. All around rest the martyrs of Christ—Popes, Saints, Doctors, from east and west—and high over all, the words, “Thou art Peter, and on this Rock I will build my Church.” It is the threshold of the Apostles and the centre of the world.
Reflection.—Peter still lives on in his successors, and rules and feeds the flock committed to him.
The reality of our devotion to him is the surest test of the purity of our faith.
Gate of Heaven🕎🙏🏻©
Solemnity of Saints Peter and Paul, Apostles - Vigil
First Reading ACTS 12:1-11
In those days, King Herod laid hands upon some members of the Church to harm them.
He had James, the brother of John, killed by the sword,
and when he saw that this was pleasing to the Jews
he proceeded to arrest Peter also.
–It was the feast of Unleavened Bread.–
He had him taken into custody and put in prison
under the guard of four squads of four soldiers each.
He intended to bring him before the people after Passover.
Peter thus was being kept in prison,
but prayer by the Church was fervently being made
to God on his behalf.
On the very night before Herod was to bring him to trial,
Peter, secured by double chains,
was sleeping between two soldiers,
while outside the door guards kept watch on the prison.
Suddenly the angel of the Lord stood by him
and a light shone in the cell.
He tapped Peter on the side and awakened him, saying,
“Get up quickly.”
The chains fell from his wrists.
The angel said to him, “Put on your belt and your sandals.”
He did so.
Then he said to him, “Put on your cloak and follow me.”
So he followed him out,
not realizing that what was happening through the angel was real;
he thought he was seeing a vision.
They passed the first guard, then the second,
and came to the iron gate leading out to the city,
which opened for them by itself.
They emerged and made their way down an alley,
and suddenly the angel left him.
Then Peter recovered his senses and said,
“Now I know for certain
that the Lord sent his angel
and rescued me from the hand of Herod
and from all that the Jewish people had been expecting.”
Responsorial Psalm 34:2-3, 4-5, 6-7, 8-9
R. (5) The angel of the Lord will rescue those who fear him.
I will bless the LORD at all times;
his praise shall be ever in my mouth.
Let my soul glory in the LORD;
the lowly will hear me and be glad.
R. The angel of the Lord will rescue those who fear him.
Glorify the LORD with me,
let us together extol his name.
I sought the LORD, and he answered me
and delivered me from all my fears.
R. The angel of the Lord will rescue those who fear him.
Look to him that you may be radiant with joy,
and your faces may not blush with shame.
When the poor one called out, the LORD heard,
and from all his distress he saved him.
R. The angel of the Lord will rescue those who fear him.
The angel of the LORD encamps
around those who fear him, and delivers them.
Taste and see how good the LORD is;
blessed the man who takes refuge in him.
R. The angel of the Lord will rescue those who fear him.
Second Reading 2 Timothy 4:6-8, 17-18
I, Paul, am already being poured out like a libation,
and the time of my departure is at hand.
I have competed well; I have finished the race;
I have kept the faith.
From now on the crown of righteousness awaits me,
which the Lord, the just judge,
will award to me on that day, and not only to me,
but to all who have longed for his appearance.
The Lord stood by me and gave me strength,
so that through me the proclamation might be completed
and all the Gentiles might hear it.
And I was rescued from the lion's mouth.
The Lord will rescue me from every evil threat
and will bring me safe to his heavenly Kingdom.
To him be glory forever and ever. Amen.
AlleluiaMT 16:18
R. Alleluia, alleluia.
You are Peter and upon this rock I will build my Church,
and the gates of the netherworld shall not prevail against it.
R. Alleluia, alleluia.
Gospel reading Mathew 16:13-19
When Jesus went into the region of Caesarea Philippi
he asked his disciples,
"Who do people say that the Son of Man is?"
They replied, "Some say John the Baptist, others Elijah,
still others Jeremiah or one of the prophets."
He said to them, "But who do you say that I am?"
Simon Peter said in reply,
"You are the Christ, the Son of the living God."
Jesus said to him in reply, "Blessed are you, Simon son of Jonah.
For flesh and blood has not revealed this to you, but my heavenly Father.
And so I say to you, you are Peter,
and upon this rock I will build my Church,
and the gates of the netherworld shall not prevail against it.
I will give you the keys to the Kingdom of heaven.
Whatever you bind on earth shall be bound in heaven;
and whatever you loose on earth shall be loosed in heaven."
Gospel reflection June 29 Friday
(St. Peter & Paul Apostles)
Mathew 16:13-19
Peter and Paul are the principal pillars of the Church. Today we celebrate the feast of their martyrdom. Peter was son of Jona and brother of Andrew. He was a professional fisherman from Bethsaida, a fishing town on the Lake of Galilee or Gennesaret. He might have been a follower of John the Baptist. It was his brother Andrew who introduced him to Jesus, and Jesus who changed his name from Simon to Cephas or Peter. Jesus made Peter the leader of his apostles. At Caesarea Philippi, Jesus promised to make him the head of his Church, and the risen Jesus confirmed Peter’s precedence. It was Peter’s speech on the day of the Pentecost, which inaugurated the active life of the Church. He made missionary journeys to Lydda, Joppa and Caesarea He also offered the decisive argument settling the question of Gentile converts and the Jewish Law at the first Council in Jerusalem. He wrote two epistles to the whole Church, and he was martyred in Rome by crucifixion under the emperor Nero.
Paul, the “Apostle to the Gentiles” and the greatest apostolic missionary, was born a Roman citizen in the Roman City of Tarsus in Cilicia. His original name was Saul. As a Pharisee, he was sent to Jerusalem by his parents to study the Mosaic Law under the great rabbi Gamaliel. As a student, Saul learned the trade of tent-making. He was present at the stoning of Stephen and "consented to" this deed (Acts 8:1). But he was miraculously converted on his way to Damascus to arrest the Christians. As Paul, he made several missionary journeys, converted hundreds of Jews and Gentiles and established Church communities. He wrote 14 epistles. He was arrested and kept in prison for two years in Caesarea and lived under house arrest for two more years in Rome. Finally, he was martyred by beheading at Tre Fontane in Rome.
Life Messages:
1) Just as Peter and the other apostles did, we must open our eyes, ears and hearts wide to see, hear and experience the Risen Lord coming to our life in various forms, circumstances and events.
2) We need to love, obey and pray for Pope Francis and the bishops and priests who are the successors of Peter and the Apostles as they continue the work of the Risen Lord with and for us.
June 29.—St. PETER, Apostle
PETER was of Bethsaida in Galilee, and as he was fishing on the lake was called by our Lord to be one of His Apostles. He was poor and unlearned, but candid, eager, and loving. In his heart, first of all, grew up the conviction, and from his lips came the confession, “Thou art the Christ, the Son of the living God;” and so our Lord chose him, and fitted him to be the Rock of His Church, His Vicar on earth, the head and prince of His Apostles, the centre and very principle of the Church’s oneness, the source of all spiritual powers, and the unerring
teacher of His truth. All Scripture is alive with him; but after Pentecost he stands out in the full grandeur of his office. He fills the vacant apostolic throne; admits the Jews by thousands into the fold; opens it to the Gentiles in the person of Cornelius; founds, and for a time rules, the Church at Antioch, and sends Mark to found that of Alexandria. Ten years after the Ascension, he went to Rome, the centre of the majestic Roman Empire, where were gathered the glories and the wealth of the earth and all the powers of evil. There he established his Chair, and for twenty-five years labored with St. Paul in building up the great Roman Church. He was crucified by order of Nero, and buried on the Vatican Hill. He wrote two Epistles, and suggested and approved the Gospel of St. Mark. Two hundred and sixty years after St. Peter’s martyrdom came the open triumph of the Church. Pope St. Silvester, with bishops and clergy and the whole body of the faithful, went through Rome in procession to the Vatican Hill, singing the praises of God till the seven hills rang again. The first Christian emperor, laying aside his diadem and his robes of state, began to dig the foundations of St. Peter’s Church. And now on the site of that old church stands the noblest temple ever raised by man; beneath a towering canopy lie the great Apostles, in death, as in life, undivided; and there is the Chair of St. Peter. All around rest the martyrs of Christ—Popes, Saints, Doctors, from east and west—and high over all, the words, “Thou art Peter, and on this Rock I will build my Church.” It is the threshold of the Apostles and the centre of the world.
Reflection.—Peter still lives on in his successors, and rules and feeds the flock committed to him.
The reality of our devotion to him is the surest test of the purity of our faith.
Gate of Heaven🕎🙏🏻©
Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči pune tuge.
(Aurelije Augustin)
I sve vas ovdje sada pozivam da se za njih pomolimo Bogu:
Bože, ne zataji djelo ruku svojih,
Molimo te za naše pokojne koje si stvorio.
Ne možemo vjerovati da je sve ono
što su oni nama u životu značili
izgubljeno.
S njima koji su otišli pred nama,
Ujedinjujemo se sada u vjeri
Koju su i oni sami čvrsto vjerovali do kraja,
U tebe, njihovog, i našeg Boga,
Koji živi za nas danas i u sve dane
U vijeke vjekova
Iz dubine:
Iz dubine vapijem k tebi Gospode:* Gospode usliši glas moj.
Neka paze uši tvoje:* na glas moljenja mojega.
Ako na bezakonja budeš gledao, Gospode:* Gospode, tko će ostati.
Ali je u tebe smilovanje:* i radi zakona tvojega uzdam se u te, Gospode.
Uzda se duša moja u riječ njegovu:* ufa se duša moja u Gospodina.
Uzda se duša moja u riječ njegovu:* ufa se duša moja u Gospoda.
Od straže jutarnje sve do noći:* neka se ufa Izrael u Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe:* i obilno u njega otkupljenje.
I on će otkupiti Izraela,:* od sviju bezakonja njegovih.
Molitva:
Pomolimo se
Bože života, u tvoje ruke stavljamo život svih naših pokojnika. Ti poznaš njihov život: njihovo rođenje, rast, njihovo zanimanje i rad.
Ti poznaš njihove strahove, njihove brige i nastojanja za obitelj i za sve što im je bilo povjereno.
Ti si bio uz njih u danima njihovih borbi i njihove bolesti. Ti jedini poznaš njihove boli i njihove misli u posljednjim danima.
Vjerujemo i priznajemo da te naši pokojni sada gledaju sa svim našim prijateljima i znancima, onakvoga kakav jesi:
Vjerujem u jednoga Bog
Poimenično spominjanje
U našoj žalosti usmjeravamo svoj pogled na križ Isusa Krista i u čvrstoj vjeri priznajemo: Ovo nije kraj I naš Bog je Bog živih. Više od tijela nama je ostalo njihovo ime.
Ova imena sada ja ovdje izgovaram (misliti na pojedina imena)
(Ovdje se mogu glasno izreći imena svih koji su umrli od Svih Svetih prošle godine a netko od njihove najbliže rodbine dođe i zapali malu svijeću, već unaprijed pripremljenu, koju se postavi negdje na vidljivom mjestu i koje bi gorjele za vrijeme svetih Misa u crkvi makar kroz osminu Dušnog dana)
Gospodine, Bože, sjeti se njihova imena kojeg su primili od roditelja
Tim imenom su oni nama bili poznati i mi smo ih voljeli
I njihova imena su nam ostala poslije njihove smrti, a ti si ih zauvijek upisao na dlan svoje dobrostive, očinske ruke.
Oslobodi me, Gospodine, od smrti vječne. U dan onaj strašni:* kad se stanu kretati nebesa i zemlja:* Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Uzdrhtao sam ja, i strašim se, dok dolazi pretresanje i buduća srdžba.
Kad se stanu kretati nebesa i zemlja
Dan onaj dan srdžbe, bijede i nevolje, dan velik i gorak jako.
Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Pokoj vječni daruj njima Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima. (Može i neka druga pjesma)
Oslobodi me Gospode, od smrti vječne, u dan onaj strašni: kad se stanu kretati nebesa i zemlja: Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Uskrslom Gospodinu obratimo se s povjerenjem:
Oslobodi ih, Gospodine!
Oslobodi ih, Gospodine!
Od svakoga grijeha! Oslobodi ih
Po Utjelovljenju tvojem: Oslobodi ih
Po križu i muci svojoj: oslobodi ih
Po smrti i uskrsnuću svojem: oslobodi ih
Po dolasku svojem u slavi: oslobodi ih
Dobri Bože, u tvoje ruke preporučamo našu pokojnu braću i sestre. Čvrsto vjerujemo da su oni s Kristom. Zahvaljujemo ti za sva dobra kojima si ih u njihovom zemaljskom životu obasuo. Prije svega zahvaljujemo za sve dobro i lijepo što smo s njima doživjeli. Zahvaljujemo ti za sposobnosti i mogućnosti koje si im darovao. Oprosti im njihove slabosti, pogreške i grijehe. Molimo te, primi ih i daj im stan i domovinu kod sebe. Nama pak, koji ostajemo daj snagu da budemo jedan uz drugoga, da se tješimo i jačamo u vjeri dok se svi skupa ne sjedinimo s tobom i s njima. Po Kristu Gospodinu našem.
, mane, pogreške i propuste da bi nas odvojio za „dan gnjeva“ (dies irae), nego je on milosrdni Otac (usp. Lk 15). Isus je najbolja slika Boga milosrđa. O tome svjedoči i jedan evanđeoski prizor. Kada su pred Isusa doveli ženu zatečenu u preljubu (Mojsijev zakon nalaže da se takvi kamenuju), Isus je pisao prstom po pijesku. Jeste li ikada izgubili nešto u pijesku i pokušali to ponovno pronaći? Ako jeste, onda znate kako je to teško ponovno pronaći, jer pijesak sve guta, on sve briše, u njemu sve nestaje. Pred Bogom Isusa Krista nestaje grijeh kao sve ono što je zapisano u pijesku. Krist je pokazao da Bog oprašta i u posljednjem trenutku, kada se čini da su već svi vlakovi protutnjili i da smo izgubljen slučaj (usp. Lk 23, 39-43). Osim toga u kršćanskom Vjerovanju se kaže: „(vjerujem) u oproštenje grijeha“. No, ta nas vjera svakako ne oslobađa obveze da za naše pokojne Blagoslov:
Bože, sjeti se svoga naroda koji se danas sjeća svih koji su pred nama otišli u vječnu domovinu. Utješi svoj narod i čuvaj ga od sumnji i zdvajanja. Jačaj svoj narod u vjeri u uskrsnuće tvoga Sina. Očuvaj svoj narod
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči pune tuge.
(Aurelije Augustin)
I sve vas ovdje sada pozivam da se za njih pomolimo Bogu:
Bože, ne zataji djelo ruku svojih,
Molimo te za naše pokojne koje si stvorio.
Ne možemo vjerovati da je sve ono
što su oni nama u životu značili
izgubljeno.
S njima koji su otišli pred nama,
Ujedinjujemo se sada u vjeri
Koju su i oni sami čvrsto vjerovali do kraja,
U tebe, njihovog, i našeg Boga,
Koji živi za nas danas i u sve dane
U vijeke vjekova
Iz dubine:
Iz dubine vapijem k tebi Gospode:* Gospode usliši glas moj.
Neka paze uši tvoje:* na glas moljenja mojega.
Ako na bezakonja budeš gledao, Gospode:* Gospode, tko će ostati.
Ali je u tebe smilovanje:* i radi zakona tvojega uzdam se u te, Gospode.
Uzda se duša moja u riječ njegovu:* ufa se duša moja u Gospodina.
Uzda se duša moja u riječ njegovu:* ufa se duša moja u Gospoda.
Od straže jutarnje sve do noći:* neka se ufa Izrael u Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe:* i obilno u njega otkupljenje.
I on će otkupiti Izraela,:* od sviju bezakonja njegovih.
Molitva:
Pomolimo se
Bože života, u tvoje ruke stavljamo život svih naših pokojnika. Ti poznaš njihov život: njihovo rođenje, rast, njihovo zanimanje i rad.
Ti poznaš njihove strahove, njihove brige i nastojanja za obitelj i za sve što im je bilo povjereno.
Ti si bio uz njih u danima njihovih borbi i njihove bolesti. Ti jedini poznaš njihove boli i njihove misli u posljednjim danima.
Vjerujemo i priznajemo da te naši pokojni sada gledaju sa svim našim prijateljima i znancima, onakvoga kakav jesi:
Vjerujem u jednoga Bog
Poimenično spominjanje
U našoj žalosti usmjeravamo svoj pogled na križ Isusa Krista i u čvrstoj vjeri priznajemo: Ovo nije kraj I naš Bog je Bog živih. Više od tijela nama je ostalo njihovo ime.
Ova imena sada ja ovdje izgovaram (misliti na pojedina imena)
(Ovdje se mogu glasno izreći imena svih koji su umrli od Svih Svetih prošle godine a netko od njihove najbliže rodbine dođe i zapali malu svijeću, već unaprijed pripremljenu, koju se postavi negdje na vidljivom mjestu i koje bi gorjele za vrijeme svetih Misa u crkvi makar kroz osminu Dušnog dana)
Gospodine, Bože, sjeti se njihova imena kojeg su primili od roditelja
Tim imenom su oni nama bili poznati i mi smo ih voljeli
I njihova imena su nam ostala poslije njihove smrti, a ti si ih zauvijek upisao na dlan svoje dobrostive, očinske ruke.
Oslobodi me, Gospodine, od smrti vječne. U dan onaj strašni:* kad se stanu kretati nebesa i zemlja:* Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Uzdrhtao sam ja, i strašim se, dok dolazi pretresanje i buduća srdžba.
Kad se stanu kretati nebesa i zemlja
Dan onaj dan srdžbe, bijede i nevolje, dan velik i gorak jako.
Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Pokoj vječni daruj njima Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima. (Može i neka druga pjesma)
Oslobodi me Gospode, od smrti vječne, u dan onaj strašni: kad se stanu kretati nebesa i zemlja: Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Uskrslom Gospodinu obratimo se s povjerenjem:
Oslobodi ih, Gospodine!
Oslobodi ih, Gospodine!
Od svakoga grijeha! Oslobodi ih
Po Utjelovljenju tvojem: Oslobodi ih
Po križu i muci svojoj: oslobodi ih
Po smrti i uskrsnuću svojem: oslobodi ih
Po dolasku svojem u slavi: oslobodi ih
Dobri Bože, u tvoje ruke preporučamo našu pokojnu braću i sestre. Čvrsto vjerujemo da su oni s Kristom. Zahvaljujemo ti za sva dobra kojima si ih u njihovom zemaljskom životu obasuo. Prije svega zahvaljujemo za sve dobro i lijepo što smo s njima doživjeli. Zahvaljujemo ti za sposobnosti i mogućnosti koje si im darovao. Oprosti im njihove slabosti, pogreške i grijehe. Molimo te, primi ih i daj im stan i domovinu kod sebe. Nama pak, koji ostajemo daj snagu da budemo jedan uz drugoga, da se tješimo i jačamo u vjeri dok se svi skupa ne sjedinimo s tobom i s njima. Po Kristu Gospodinu našem.
, mane, pogreške i propuste da bi nas odvojio za „dan gnjeva“ (dies irae), nego je on milosrdni Otac (usp. Lk 15). Isus je najbolja slika Boga milosrđa. O tome svjedoči i jedan evanđeoski prizor. Kada su pred Isusa doveli ženu zatečenu u preljubu (Mojsijev zakon nalaže da se takvi kamenuju), Isus je pisao prstom po pijesku. Jeste li ikada izgubili nešto u pijesku i pokušali to ponovno pronaći? Ako jeste, onda znate kako je to teško ponovno pronaći, jer pijesak sve guta, on sve briše, u njemu sve nestaje. Pred Bogom Isusa Krista nestaje grijeh kao sve ono što je zapisano u pijesku. Krist je pokazao da Bog oprašta i u posljednjem trenutku, kada se čini da su već svi vlakovi protutnjili i da smo izgubljen slučaj (usp. Lk 23, 39-43). Osim toga u kršćanskom Vjerovanju se kaže: „(vjerujem) u oproštenje grijeha“. No, ta nas vjera svakako ne oslobađa obveze da za naše pokojne Blagoslov:
Bože, sjeti se svoga naroda koji se danas sjeća svih koji su pred nama otišli u vječnu domovinu. Utješi svoj narod i čuvaj ga od sumnji i zdvajanja. Jačaj svoj narod u vjeri u uskrsnuće tvoga Sina. Očuvaj svoj narod
Čitanje Knjige Mudrosti
Bog nije stvorio smrt
niti se raduje propasti živih.
Već je sve stvorio da opstane,
i spasonosni su stvorovi svijeta,
i u njima nema smrtonosna otrova.
I podzemlje ne vlada zemljom,
jer pravednost je besmrtna.
Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost
i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.
A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet
i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.
Riječ Gospodnja
Mudr 1:13-15, 2:23-24
Bog nije stvorio smrt
niti se raduje propasti živih.
Već je sve stvorio da opstane,
i spasonosni su stvorovi svijeta,
i u njima nema smrtonosna otrova.
I podzemlje ne vlada zemljom,
jer pravednost je besmrtna.
Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost
i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.
A đavlovom je zavišću ušla smrt u svijet
i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.
Riječ Gospodnja
Mudr 1:13-15, 2:23-24
Jedna od jačih, gotovo proročkih propovijedi blaženog Alojzija Stepinca je ona o odnosu društvenog poretka i Crkve iz 1938. a koja je danas aktualnija nego ikad! U njoj Stepinac probire čovjeka, sustav i crkvu i tako da izvrsno detektira uzroke zla u svijetu kao i problem hrvatskog naroda u odnosu na Boga i na zlo!
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!” I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist! “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!” I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist! “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
.
Jedna od jačih, gotovo proročkih propovijedi blaženog Alojzija Stepinca je ona o odnosu društvenog poretka i Crkve iz 1938. a koja je danas aktualnija nego ikad! U njoj Stepinac probire čovjeka, sustav i crkvu i tako da izvrsno detektira uzroke zla u svijetu kao i problem hrvatskog naroda u odnosu na Boga i na zlo!
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!” I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist! “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!” I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist! “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
Jedna od jačih, gotovo proročkih propovijedi blaženog Alojzija Stepinca je ona o odnosu društvenog poretka i Crkve iz 1938. a koja je danas aktualnija nego ikad! U njoj Stepinac probire čovjeka, sustav i crkvu i tako da izvrsno detektira uzroke zla u svijetu kao i problem hrvatskog naroda u odnosu na Boga i na zlo!
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!” I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist! “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!” I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist! “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
Jedna od jačih, gotovo proročkih propovijedi blaženog Alojzija Stepinca je ona o odnosu društvenog poretka i Crkve iz 1938. a koja je danas aktualnija nego ikad! U njoj Stepinac probire čovjeka, sustav i crkvu i tako da izvrsno detektira uzroke zla u svijetu kao i problem hrvatskog naroda u odnosu na Boga i na zlo!
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!” I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist! “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!” I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist! “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
Jedna od jačih, gotovo proročkih propovijedi blaženog Alojzija Stepinca je ona o odnosu društvenog poretka i Crkve iz 1938. a koja je danas aktualnija nego ikad! U njoj Stepinac probire čovjeka, sustav i crkvu i tako da izvrsno detektira uzroke zla u svijetu kao i problem hrvatskog naroda u odnosu na Boga i na zlo!
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!” I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist! “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!” I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist! “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
Inlägget har en bilaga
Offentligt
Lägg till en kommentar...
Inlägget har en bilaga
Inlägget har en bilaga
Inlägget har en bilaga
Inlägget har en bilaga
Inlägget har en bilaga
Inlägget har en bilaga
Inlägget har en bilaga
Inlägget har en bilaga
Inlägget har en bilaga
Inlägget har en bilaga
Kratka priča koju trebate znati jer će vam možda trebati, a možete je i podijeliti onima kojima može pomoći.
I zapamtite ovo: Bog nas potiče da poštujemo oca i majku. On toliko cijeni to poštovanje prema roditeljima da je to uključio u Deset zapovijedi. Oni koji poštuju svoje roditelje su blagoslovljeni (Jeremija 35:18-19). Sad se zapitajmo što je sa onima koji ne poštuju svoje roditelje?
Cvita Gotovac Bože dragi svaka priča za rasplakati se jer baš ima takvi slučajeva koje vidiš a ništa ne možeš kad nešto kažeš da to nije dobro onda te ljudi krivo gledaju ali ja isto kažem nedao ti bog da ti dočekaš od svoga djeteta .Dragi moji Karmelićani hvala vam velika na ovim lipim i poučnim pričama .🙏🙏🌞🌞💖💖🙏🙏🌞
Anđelka Lipovac U danasnje vrijeme velike uzurbanosti, uznapredovane tehnologije i medicine, ne nalazimo vremena za nase najmilije.. Lako zaboravimo da smo tu gdje jesmo zahvaljujuci upravo onima koji su nas donijeli na ovaj svijet...dragi moji, nema obitelji bez "problema" svatko nosi neki kriz, neko zaljenje, neku odbojnost, neku ljutnju zbog stvari koje su mogle biti drukcije, a nisu... Ali cesto zaboravimo da smo mozda i sami roditelji, i da ce mozda danas/sutra nasa djeca naci neku zamjerku u nasem odnosu prema njima, i smatrati nas zamornima i staromodnima... Nazovite svoje roditelje barem jedanput tjedno, gdje god bili, sta god radili, kako god ih smatrali dosadnima ili pak krivili za neke stvari iz prosloslosti... nazovite ih sad, samo dvije minute je potrebno da pitate kako su, sto ima novoga.. sutra ih mozda nece biti, a vi cete biti tu, i sjetit cete se nekih lijepih trenutaka, a necete imati koga nazvati...
I zapamtite ovo: Bog nas potiče da poštujemo oca i majku. On toliko cijeni to poštovanje prema roditeljima da je to uključio u Deset zapovijedi. Oni koji poštuju svoje roditelje su blagoslovljeni (Jeremija 35:18-19). Sad se zapitajmo što je sa onima koji ne poštuju svoje roditelje?
Cvita Gotovac Bože dragi svaka priča za rasplakati se jer baš ima takvi slučajeva koje vidiš a ništa ne možeš kad nešto kažeš da to nije dobro onda te ljudi krivo gledaju ali ja isto kažem nedao ti bog da ti dočekaš od svoga djeteta .Dragi moji Karmelićani hvala vam velika na ovim lipim i poučnim pričama .🙏🙏🌞🌞💖💖🙏🙏🌞
Anđelka Lipovac U danasnje vrijeme velike uzurbanosti, uznapredovane tehnologije i medicine, ne nalazimo vremena za nase najmilije.. Lako zaboravimo da smo tu gdje jesmo zahvaljujuci upravo onima koji su nas donijeli na ovaj svijet...dragi moji, nema obitelji bez "problema" svatko nosi neki kriz, neko zaljenje, neku odbojnost, neku ljutnju zbog stvari koje su mogle biti drukcije, a nisu... Ali cesto zaboravimo da smo mozda i sami roditelji, i da ce mozda danas/sutra nasa djeca naci neku zamjerku u nasem odnosu prema njima, i smatrati nas zamornima i staromodnima... Nazovite svoje roditelje barem jedanput tjedno, gdje god bili, sta god radili, kako god ih smatrali dosadnima ili pak krivili za neke stvari iz prosloslosti... nazovite ih sad, samo dvije minute je potrebno da pitate kako su, sto ima novoga.. sutra ih mozda nece biti, a vi cete biti tu, i sjetit cete se nekih lijepih trenutaka, a necete imati koga nazvati...
July 1, 2018 Gospel reading and reflection of the Gospel and saint read and share...
First Reading Wisdom 1:13-15; 2:23-24
God did not make death,
nor does he rejoice in the destruction of the living.
For he fashioned all things that they might have being;
and the creatures of the world are wholesome,
and there is not a destructive drug among them
nor any domain of the netherworld on earth,
for justice is undying.
For God formed man to be imperishable;
the image of his own nature he made him.
But by the envy of the devil, death entered the world,
and they who belong to his company experience it.
Responsorial Psalm 30:2, 4, 5-6, 11, 12, 13
R. (2a) I will praise you, Lord, for you have rescued me.
I will extol you, O LORD, for you drew me clear
and did not let my enemies rejoice over me.
O LORD, you brought me up from the netherworld;
you preserved me from among those going down into the pit.
I will praise you, Lord, for you have rescued me.
Sing praise to the LORD, you his faithful ones,
and give thanks to his holy name.
For his anger lasts but a moment;
a lifetime, his good will.
At nightfall, weeping enters in,
but with the dawn, rejoicing.
R. I will praise you, Lord, for you have rescued me.
Hear, O LORD, and have pity on me;
O LORD, be my helper.
You changed my mourning into dancing;
O LORD, my God, forever will I give you thanks.
R. I will praise you, Lord, for you have rescued me.
Second Reading 2 Correntians 8:7, 9, 13-15
Brothers and sisters:
As you excel in every respect, in faith, discourse,
knowledge, all earnestness, and in the love we have for you,
may you excel in this gracious act also.
For you know the gracious act of our Lord Jesus Christ,
that though he was rich, for your sake he became poor,
so that by his poverty you might become rich.
Not that others should have relief while you are burdened,
but that as a matter of equality
your abundance at the present time should supply their needs,
so that their abundance may also supply your needs,
that there may be equality.
As it is written:
Whoever had much did not have more,
and whoever had little did not have less.
AlleluiaCF. 2 TM 1:10
R. Alleluia, alleluia.
Our Savior Jesus Christ destroyed death
and brought life to light through the Gospel.
R. Alleluia, alleluia.
Gospel reading Mark 5:21-43 OR 5:21-24, 35B-43
When Jesus had crossed again in the boat
to the other side,
a large crowd gathered around him, and he stayed close to the sea.
One of the synagogue officials, named Jairus, came forward.
Seeing him he fell at his feet and pleaded earnestly with him, saying,
"My daughter is at the point of death.
Please, come lay your hands on her
that she may get well and live."
He went off with him,
and a large crowd followed him and pressed upon him.
There was a woman afflicted with hemorrhages for twelve years.
She had suffered greatly at the hands of many doctors
and had spent all that she had.
Yet she was not helped but only grew worse.
She had heard about Jesus and came up behind him in the crowd
and touched his cloak.
She said, "If I but touch his clothes, I shall be cured."
Immediately her flow of blood dried up.
She felt in her body that she was healed of her affliction.
Jesus, aware at once that power had gone out from him,
turned around in the crowd and asked, "Who has touched my clothes?"
But his disciples said to Jesus,
"You see how the crowd is pressing upon you,
and yet you ask, 'Who touched me?'"
And he looked around to see who had done it.
The woman, realizing what had happened to her,
approached in fear and trembling.
She fell down before Jesus and told him the whole truth.
He said to her, "Daughter, your faith has saved you.
Go in peace and be cured of your affliction."
While he was still speaking,
people from the synagogue official's house arrived and said,
"Your daughter has died; why trouble the teacher any longer?"
Disregarding the message that was reported,
Jesus said to the synagogue official,
"Do not be afraid; just have faith."
He did not allow anyone to accompany him inside
except Peter, James, and John, the brother of James.
When they arrived at the house of the synagogue official,
he caught sight of a commotion,
people weeping and wailing loudly.
So he went in and said to them,
"Why this commotion and weeping?
The child is not dead but asleep."
And they ridiculed him.
Then he put them all out.
He took along the child's father and mother
and those who were with him
and entered the room where the child was.
He took the child by the hand and said to her, "Talitha koum,"
which means, "Little girl, I say to you, arise!"
The girl, a child of twelve, arose immediately and walked around.
At that they were utterly astounded.
He gave strict orders that no one should know this
and said that she should be given something to eat.
or
When Jesus had crossed again in the boat
to the other side,
a large crowd gathered around him, and he stayed close to the sea.
One of the synagogue officials, named Jairus, came forward.
Seeing him he fell at his feet and pleaded earnestly with him, saying,
"My daughter is at the point of death.
Please, come lay your hands on her
that she may get well and live."
He went off with him,
and a large crowd followed him and pressed upon him.
While he was still speaking, people from the synagogue official's house arrived and said,
"Your daughter has died; why trouble the teacher any longer?"
Disregarding the message that was reported,
Jesus said to the synagogue official,
"Do not be afraid; just have faith."
He did not allow anyone to accompany him inside
except Peter, James, and John, the brother of James.
When they arrived at the house of the synagogue official,
he caught sight of a commotion,
people weeping and wailing loudly.
So he went in and said to them,
"Why this commotion and weeping?
The child is not dead but asleep."
And they ridiculed him.
Then he put them all out.
He took along the child's father and mother
and those who were with him
and entered the room where the child was.
He took the child by the hand and said to her, "Talitha koum,"
which means, "Little girl, I say to you, arise!"
The girl, a child of twelve, arose immediately and walked around.
At that they were utterly astounded.
He gave strict orders that no one should know this
and said that she should be given something to eat.
Synopsis: OT XIII [B] (July 1, 2018) Homily on
Mark 5: 21-43
Introduction:
Today’s readings speak of the gift of life, both physical and spiritual, that God has given us. They urge and challenge us to be grateful for our health in body and soul and to use God’s gifts of life and health responsibly.
Scripture lessons:
The first reading, taken from the Book of Wisdom, tells us that God gave us life and health and that it was the jealousy of the Satan that produced illness and death. The reading also suggests that the goal of our lives on earth is to know, to love, and to serve God here with perfect health in body and soul, and to share God’s immortal life forever. In the second reading, St. Paul asks the Corinthian Christian community to show to their Jewish brothers and sisters in Jerusalem, living in poverty and sickness, the kindness and compassion which Jesus expressed in his healing ministry. Paul asked the Corinthians to be generous in their contributions to a fund being collected for their suffering brothers and sisters. The generosity of Jesus is the central theme here also, because Paul describes Jesus’ life, death and Resurrection as “the gracious act of our Lord Jesus Christ.” Today’s Gospel describes two of our Lord's miracles, the healing of a woman who suffered from a chronic bleeding disease and the returning of the dead daughter of Jairus to life. These healings teach us that Jesus willed life, and willed full life for all God’s children. The two healings also reveal Jesus as a generous, kind and compassionate God Who wills that men should live their wholesome lives fully. They also give us further proof of the Divine power and the Infinite mercy of our Savior. These miracles were worked by Jesus as reward for the trusting Faith of a synagogue ruler and of a woman with a hemorrhage. Although the Faith of the ruler might have been defective, and the woman’s Faith might have been a bit superstitious, Jesus amply rewarded the Faith they had by granting them health and life.
Life messages:
1: We need to accept God’s call to health, wholeness and holiness. Jesus accepts us as we are. Hence, let us bring before him our bodily illnesses and spiritual wounds and ask for his healing touch. As Christians, we believe that Jesus continues to heal us through his instruments in the medical profession like doctors, nurses and medical technicians. Hence, when we go to a doctor, we need to offer a prayer to Christ The Divine Healer, that we may choose the right doctor, and that he or she will make the correct diagnosis, prescribe the correct treatment and give us the right medicine. Let us not forget the truth, that Christ still works wonders of healing. Let us also thank God for the great gift of health and use it for helping those who are sick.
2: We need to continue the healing mission of the Church:
As members of the Church, we are not excused from our vocation to be healers. We do our share of Christ’s healing mission by visiting the sick, by praying for their healing, and by boosting their morale with our loving presence, words of encouragement and inspiration. Thus, we may enable them to experience the compassion of Jesus the healer.
Anecdote
1: “Do not be afraid; just have faith.”Ann Jillian, a three-time Emmy and Golden Globe Award-winning actress and singer, is an American actress born to Roman Catholic Lithuanian immigrant parents. Since 1985, she has added motivational speaking to her impressive list of credits, addressing business, medical, professional and women's groups with her own unique blend of humor and inspiration. Her prowess extends from the world’s concert halls, to feature film and the Broadway stage. She has starred in over 25 TV movies and made hundreds of other TV appearances. Her TV movie, The Ann Jillian Story, which recounts her victory over breast cancer, was the #1 film of that TV season, but, more important, it delivered Ann's message about the hopeful side of breast cancer to its millions of viewers. It was in 1985 that the then 35-year-old actress made headlines when she was diagnosed with breast cancer. On her way to the hospital to check the nature of the growth which she had noticed, she stopped at St. Francis de Sales Church and read the inscription on the door. “The same everlasting Father who cares for you today will take care of you tomorrow and every day. Either He will shield you from suffering or He will give you unfailing strength to bear it. Be at peace then and put aside all anxious thoughts and imaginations.” She went into the Church and prayed for the strength to accept her ordeal. The radiant trust in God and peace of mind she maintained before and after the surgery (double mastectomy), was big news in the media and a great inspiration for all cancer patients. She trusted in Jesus’ words given in today’s Gospel, “Do not be afraid; just have Faith.” Actually, this phrase is repeated in the Bible 365 times.
2: Each patient carries his own doctor inside himself:
The great missionary physician, Dr. Albert Schweitzer, said it simply and realistically, "Each patient carries his own doctor inside himself. They come to us [physicians] not knowing that truth. We are best when we give the doctor who resides within each patient a chance to work." Are you giving the "doctor who resides" within you the chance to work? Are you giving the "doctor who resides" within your spouse, your child, your significant other, the chance to work? Here is a little self-administered test from a study by Dr. Carl Simonton. Answer these questions, yes or no. Do you have a tendency to hold resentment? Yes or no. Would you rather carry a grudge than forgive? Yes or no. Would you rather cry in self-pity than invite a friend out for dinner? Yes or no. Do you have a problem developing and maintaining long-term relationships? Yes or no. Do you have a low self image? Yes or no. If you answer with more "yeses," by Dr. Simonton's test study, you are not giving the "doctor who resides within" you the best chance to work. A "yes" means you are most vulnerable to illness.
3: Widow of Dr. Martin Luther King:
The whole world was saddened when Coretta Scott King, widow of Dr. Martin Luther King, Jr. died in a medical clinic in Mexico. What was she doing in Mexico? It's simple. Doctors in the United States had told her they could do no more for her. The clinic in Mexico offered hope. That hope may have been an illusion, but who can blame her? We'll do anything for hope. Ask someone who has been in chronic pain and has discovered that even the finest medical professionals don't have a clue about how to stop their pain. Many of these sufferers will go to any lengths to find someone who can give them relief. Wouldn't you? The woman with chronic hemorrhage in today’s first Gospel story, comes to Jesus with trusting Faith. She has heard that this is the physician she has been looking for.
Introduction:
Today’s readings speak of the gift of life, both physical and spiritual, that God has given us. They urge and challenge us to be grateful for our health in body and soul and to use God’s gifts of life and health responsibly.
Scripture Lessons summarized:
The first reading, taken from the Book of Wisdom, tells us that God gave us life and health, and that it was the jealousy of Satan which produced illness and death. The reading also suggests that the goal of our lives on earth is to know, to love, and to serve God here with perfect health in body and soul, and to share God’s immortal life forever. In the second reading, St. Paul asks the Corinthian Christian community to show to their impoverished, suffering Jewish brothers and sisters in Jerusalem the kindness and compassion which Jesus expressed in his healing ministry. Paul asked the Corinthians to be generous in their contributions to a fund being collected for these suffering brothers and sisters. The generosity of Jesus is the central theme here also, because Paul describes Jesus’ life, death and Resurrection as “the gracious act of our Lord Jesus Christ.” Today’s Gospel describes two of our Lord's miracles, the healing of a woman who suffered from a chronic bleeding disease and the returning of the dead daughter of Jairus to life. These healings teach us that Jesus wills life, full life, for all God’s children. The two healings also reveal Jesus as a generous, kind and compassionate God who wills that men should live their wholesome lives fully. They also give us further proof of the Divine power and the Infinite mercy of our Savior. These miracles were worked by Jesus as reward for the trusting Faith of a synagogue ruler and of a woman with a hemorrhage. Although the Faith of the ruler may have been defective, and the woman’s Faith may have been a bit superstitious, Jesus amply rewarded the Faith they had by granting them health and life.
The first reading, Wisdom 1:13-15; 2:23-24, complements the Gospel theme by explaining the origins of evil and death in the world. In today’s Gospel, Jesus revives a dead girl and cures a woman of her chronic illness. We ask the perennial question: "How can a good God permit evils like poverty, AIDS, holocausts, random, mass shootings and terrorist attacks?” Today’s passage from the Book of Wisdom defends the goodness of God, stating, “God did not make death, nor does He rejoice in the destruction of the living" (Wis 1:13). Our God is a God of life. His will for us is that we should have more abundant life. The truth that man's real destiny is an unending life with God is stated for the first time in the Old Testament in the Book of Wisdom: “For righteousness is immortal. God created man for incorruption, and made him in the image of His own eternity” (Wis 1:15, 2:23). This means that the goal of our lives is to know, to love and to serve God here, and to share God’s life forever.
In the second reading, (2 Corinthians 8:7,9,13-15), Paul addresses the Christians in Corinth, rich in the spiritual gifts (prophecy, healing, speaking in tongues, etc. See chapters 12-14 of 1 Corinthians). While complimenting them on their material and spiritual prosperity, Saint Paul asks them to come to the financial aid of a destitute Christian congregation in Palestine. Paul has already sent alms from Macedonia and Galatia to the poor in Jerusalem, and he takes this occasion to ask the Gentile converts in Corinth, both to show their solidarity and union with their Jewish brethren, and to practice the virtue of charity as the Macedonians have done. Paul's first concern is with the welfare of those whom the Church has taken as its responsibility. He also appeals to the example of Jesus. For Jesus, indescribably rich as Son of God, emptied himself when he assumed human life and accepted death, for our sake.
Exegesis:
The context: In today's Gospel we have what is often called a "Markan sandwich". One story is encased or sandwiched between the beginning and end of another. Here, we have an unusual combination of two miracle stories, one contained within the other – a healing, and a restoration of life. The story of the woman with the flow of blood interrupts and is sandwiched in between the two parts of the account of Jairus and his daughter. These miracles were worked by Jesus as rewards for the trusting Faith of a synagogue ruler and of a woman with a hemorrhage. Though the ruler may have trusted Jesus out of desperation and the woman’s Faith may have been a bit superstitious, even their perhaps defective Faith was amply rewarded.
The parallels:
The stories have several common features. One woman is 12 years old, and the other has suffered for 12 years. Both are called “daughter,” and both are in need of physical healing. The girl’s father is encouraged to have Faith, and the older woman is praised for her Faith. The two stories illustrate Jesus’ power over both chronic illness and death. In each healing, Jesus shows his marvelous generosity by giving the recipients life and salvation in addition to physical healing.
The faith-experiences of Jairus and the sick woman:
1) Jairus:
As the ruler of the synagogue, Jairus was a well-respected man in the local Jewish community. He was the administrative head of the synagogue, the president of the board of elders and the one responsible for the conduct of the services. He probably shared in the Pharisees’ prejudice that Jesus was a heretic and a wandering preacher to be avoided. If so, the urgency of his need and the helplessness of the situation prompted him to forget his position, to swallow his pride and prejudice and to seek help from Jesus the wandering wonder-worker.
2) The woman with a hemorrhage:
The account tells of a woman who came to Jesus with expectant Faith as a last resort, after trying every other cure known in her day. The Mosaic Law (Lv 15:25-27) declared her unclean and shut her off from the worship of God and the fellowship of her friends. That may be why she decided to try to touch the tassels of Jesus' garment secretly. Jesus, like every other Jew, wore an outer robe with four tassels on it, one at each corner-the badge of a devout Jew as prescribed (Nm15:38-40).
The Faith that was rewarded:
The woman’s boldness in touching Jesus' garment - which, according to the Law, made Jesus unclean -- could have angered him. Further, because her “chronic bleeding disease” rendered her ritually unclean, any contact she had with others in the crowd, made them also ritually unclean as well. But her Faith in the healing power of Jesus was so strong that she risked breaking all the social rules to seek what she believed He could do for her. By affectionately calling her "daughter," Jesus established a relationship with her and gave her the assurance that she was healed: “Daughter, your Faith has saved you. Go in peace and be cured of your affliction.” In addition, she gained a personal relationship with Jesus as a member of his family (3:35). By trusting in the power of God and doing His will, she was not only physically cured but was also fully restored to a normal religious and social life. It was her deep Faith in Jesus - symbolized by her touching the tassel of his garment - that was a major factor in her healing.
The Faith that brought back life from death:
As Jesus sent the woman to her house, Jairus received the shocking news of the death of his daughter. But Jesus insisted on going to Jairus’ house and consoled the father saying, "Do not be afraid; only have Faith." The phrase, "Do not be afraid,” appears in the Bible 366 times. Those who greeted Jairus at his home were professional mourners who wailed, beat their breasts, tore their hair, and rent their garments. There were also flute players who played funeral dirges. The crowd told Jairus: "Your daughter is dead. Why trouble the teacher any further?" (35). But Jesus assured the crowd: "The child is not dead but sleeping," meaning that the girl's death was only temporary, and she would wake up at his call. Jesus took the parents of the little girl with only Peter, James and John into the room, took the child by the hand and said to her, “'Talitha koum,' which means, 'Little girl, get up!’” Those who had laughed Jesus to scorn must have been greatly amazed when they realized Jesus' power.
Life messages:
1: We need to accept God’s call to health, wholeness and holiness. Jesus accepts us as we are. Hence, let us bring before him our bodily illnesses and spiritual wounds and ask for his healing touch. We should pray for healing which will give us health in every aspect of our lives – not just in our bodies – so that we may function in perfect harmony with people around us and with the environment. As Christians, we believe that Jesus continues to heal us through his instruments in the medical profession, like doctors, nurses and medical technicians. Hence, when we go to a doctor, we need to offer a prayer to Christ, the Divine Healer, that we may choose the right doctor, and that s/he may make the correct diagnosis, prescribe the correct treatment and give us the right medicine. Let us not forget the truth that, over, above and beyond the ability and skill of the greatest human healer, Christ still works wonders of healing. Let us also thank God for the great gift of health and use it for helping those who are sick.
2: We need to continue the healing mission of the Church:
As members of the Church, we are not excused from our vocation to be healers. When a friend of ours is terminally ill, the skill of the doctors and their advanced medical tools often become powerless. What the patient needs in such a situation is our care, concern and prayerful presence, enabling them to experience through us the love, compassion and mercy of Jesus. We do our share of Christ’s healing mission by visiting the sick, by praying for their healing and by boosting their morale through our loving presence, encouragement and inspiration.
3: We need to have trusting Faith in the mercy and Divine power of Jesus:
The primary condition for the effectiveness of our prayer is our Faith in the goodness and mercy of God. Such a Faith is possible only if we remain related to God through prayer, the Sacraments, and a meditative study of the Bible. Every day we should say a fervent prayer of thanksgiving to God for the gift of active Faith. Let us keep in mind this wise piece of advice given by St. Ignatius of Loyola: “We must work as if everything depends on us, but we must pray as if everything depends on God.”
JOKES OF THE WEEK
1: Healed by laughter:
"A cheerful heart is good medicine" (Proverbs 17:22). In the 1300's, surgeon Henri de Mondeville reportedly told jokes to his patients in the recovery room. Laughter exercises the face, shoulders, diaphragm, and abdomen. When the breathing deepens, the heart rate rises, and the blood takes up and transports more oxygen. Endorphins are released, pain thresholds are raised, and some studies suggest that even our immune systems are boosted. When we laugh, others laugh too. Laughter is a contagious, highly effective, non-prescription medicine. It has no side effects, and no one is allergic to it. Have we had our dose of laughter today? We can use the tool of humor to induce laughter for our health, healing and general sense of well-being. We can even spend time in daily practicing our laughing out loud – maybe by smiling first, then leaning into a giggle, and then in outright belly laughs!
2: A deaf man, a blind man and a disabled man heard a rumor that God had come down to a Church in the village to heal the sick. They all went to find out if it was true. God signed to the deaf man, "Can I help you, son?" The man signed back that he would be so happy if he could hear again. God touched the man and suddenly he could hear. God then touched the blind man and he was able to see. The third man was sitting in his wheelchair with his mouth wide open in amazement. God looked at the man and asked him what he wanted. The man drew back and yelled, "Don't lay one finger on me! I'm on disability!"
3: A pastor joke:
One Sunday at Mass as the priest was giving his homily, a little baby in the front row suddenly started crying loudly. The mother did her best to pacify the child, but nothing worked. So finally, she got up and started to walk down the aisle to take the baby into the cry room. The priest stopped his preaching, and very compassionately called out to the mother, "That's OK! You don't have to leave. The child isn't disturbing me." The young woman turned around and said, "No, pardon me Father, but you're disturbing my child!"
Gate of Heaven🕎🙏🏻©
First Reading Wisdom 1:13-15; 2:23-24
God did not make death,
nor does he rejoice in the destruction of the living.
For he fashioned all things that they might have being;
and the creatures of the world are wholesome,
and there is not a destructive drug among them
nor any domain of the netherworld on earth,
for justice is undying.
For God formed man to be imperishable;
the image of his own nature he made him.
But by the envy of the devil, death entered the world,
and they who belong to his company experience it.
Responsorial Psalm 30:2, 4, 5-6, 11, 12, 13
R. (2a) I will praise you, Lord, for you have rescued me.
I will extol you, O LORD, for you drew me clear
and did not let my enemies rejoice over me.
O LORD, you brought me up from the netherworld;
you preserved me from among those going down into the pit.
I will praise you, Lord, for you have rescued me.
Sing praise to the LORD, you his faithful ones,
and give thanks to his holy name.
For his anger lasts but a moment;
a lifetime, his good will.
At nightfall, weeping enters in,
but with the dawn, rejoicing.
R. I will praise you, Lord, for you have rescued me.
Hear, O LORD, and have pity on me;
O LORD, be my helper.
You changed my mourning into dancing;
O LORD, my God, forever will I give you thanks.
R. I will praise you, Lord, for you have rescued me.
Second Reading 2 Correntians 8:7, 9, 13-15
Brothers and sisters:
As you excel in every respect, in faith, discourse,
knowledge, all earnestness, and in the love we have for you,
may you excel in this gracious act also.
For you know the gracious act of our Lord Jesus Christ,
that though he was rich, for your sake he became poor,
so that by his poverty you might become rich.
Not that others should have relief while you are burdened,
but that as a matter of equality
your abundance at the present time should supply their needs,
so that their abundance may also supply your needs,
that there may be equality.
As it is written:
Whoever had much did not have more,
and whoever had little did not have less.
AlleluiaCF. 2 TM 1:10
R. Alleluia, alleluia.
Our Savior Jesus Christ destroyed death
and brought life to light through the Gospel.
R. Alleluia, alleluia.
Gospel reading Mark 5:21-43 OR 5:21-24, 35B-43
When Jesus had crossed again in the boat
to the other side,
a large crowd gathered around him, and he stayed close to the sea.
One of the synagogue officials, named Jairus, came forward.
Seeing him he fell at his feet and pleaded earnestly with him, saying,
"My daughter is at the point of death.
Please, come lay your hands on her
that she may get well and live."
He went off with him,
and a large crowd followed him and pressed upon him.
There was a woman afflicted with hemorrhages for twelve years.
She had suffered greatly at the hands of many doctors
and had spent all that she had.
Yet she was not helped but only grew worse.
She had heard about Jesus and came up behind him in the crowd
and touched his cloak.
She said, "If I but touch his clothes, I shall be cured."
Immediately her flow of blood dried up.
She felt in her body that she was healed of her affliction.
Jesus, aware at once that power had gone out from him,
turned around in the crowd and asked, "Who has touched my clothes?"
But his disciples said to Jesus,
"You see how the crowd is pressing upon you,
and yet you ask, 'Who touched me?'"
And he looked around to see who had done it.
The woman, realizing what had happened to her,
approached in fear and trembling.
She fell down before Jesus and told him the whole truth.
He said to her, "Daughter, your faith has saved you.
Go in peace and be cured of your affliction."
While he was still speaking,
people from the synagogue official's house arrived and said,
"Your daughter has died; why trouble the teacher any longer?"
Disregarding the message that was reported,
Jesus said to the synagogue official,
"Do not be afraid; just have faith."
He did not allow anyone to accompany him inside
except Peter, James, and John, the brother of James.
When they arrived at the house of the synagogue official,
he caught sight of a commotion,
people weeping and wailing loudly.
So he went in and said to them,
"Why this commotion and weeping?
The child is not dead but asleep."
And they ridiculed him.
Then he put them all out.
He took along the child's father and mother
and those who were with him
and entered the room where the child was.
He took the child by the hand and said to her, "Talitha koum,"
which means, "Little girl, I say to you, arise!"
The girl, a child of twelve, arose immediately and walked around.
At that they were utterly astounded.
He gave strict orders that no one should know this
and said that she should be given something to eat.
or
When Jesus had crossed again in the boat
to the other side,
a large crowd gathered around him, and he stayed close to the sea.
One of the synagogue officials, named Jairus, came forward.
Seeing him he fell at his feet and pleaded earnestly with him, saying,
"My daughter is at the point of death.
Please, come lay your hands on her
that she may get well and live."
He went off with him,
and a large crowd followed him and pressed upon him.
While he was still speaking, people from the synagogue official's house arrived and said,
"Your daughter has died; why trouble the teacher any longer?"
Disregarding the message that was reported,
Jesus said to the synagogue official,
"Do not be afraid; just have faith."
He did not allow anyone to accompany him inside
except Peter, James, and John, the brother of James.
When they arrived at the house of the synagogue official,
he caught sight of a commotion,
people weeping and wailing loudly.
So he went in and said to them,
"Why this commotion and weeping?
The child is not dead but asleep."
And they ridiculed him.
Then he put them all out.
He took along the child's father and mother
and those who were with him
and entered the room where the child was.
He took the child by the hand and said to her, "Talitha koum,"
which means, "Little girl, I say to you, arise!"
The girl, a child of twelve, arose immediately and walked around.
At that they were utterly astounded.
He gave strict orders that no one should know this
and said that she should be given something to eat.
Synopsis: OT XIII [B] (July 1, 2018) Homily on
Mark 5: 21-43
Introduction:
Today’s readings speak of the gift of life, both physical and spiritual, that God has given us. They urge and challenge us to be grateful for our health in body and soul and to use God’s gifts of life and health responsibly.
Scripture lessons:
The first reading, taken from the Book of Wisdom, tells us that God gave us life and health and that it was the jealousy of the Satan that produced illness and death. The reading also suggests that the goal of our lives on earth is to know, to love, and to serve God here with perfect health in body and soul, and to share God’s immortal life forever. In the second reading, St. Paul asks the Corinthian Christian community to show to their Jewish brothers and sisters in Jerusalem, living in poverty and sickness, the kindness and compassion which Jesus expressed in his healing ministry. Paul asked the Corinthians to be generous in their contributions to a fund being collected for their suffering brothers and sisters. The generosity of Jesus is the central theme here also, because Paul describes Jesus’ life, death and Resurrection as “the gracious act of our Lord Jesus Christ.” Today’s Gospel describes two of our Lord's miracles, the healing of a woman who suffered from a chronic bleeding disease and the returning of the dead daughter of Jairus to life. These healings teach us that Jesus willed life, and willed full life for all God’s children. The two healings also reveal Jesus as a generous, kind and compassionate God Who wills that men should live their wholesome lives fully. They also give us further proof of the Divine power and the Infinite mercy of our Savior. These miracles were worked by Jesus as reward for the trusting Faith of a synagogue ruler and of a woman with a hemorrhage. Although the Faith of the ruler might have been defective, and the woman’s Faith might have been a bit superstitious, Jesus amply rewarded the Faith they had by granting them health and life.
Life messages:
1: We need to accept God’s call to health, wholeness and holiness. Jesus accepts us as we are. Hence, let us bring before him our bodily illnesses and spiritual wounds and ask for his healing touch. As Christians, we believe that Jesus continues to heal us through his instruments in the medical profession like doctors, nurses and medical technicians. Hence, when we go to a doctor, we need to offer a prayer to Christ The Divine Healer, that we may choose the right doctor, and that he or she will make the correct diagnosis, prescribe the correct treatment and give us the right medicine. Let us not forget the truth, that Christ still works wonders of healing. Let us also thank God for the great gift of health and use it for helping those who are sick.
2: We need to continue the healing mission of the Church:
As members of the Church, we are not excused from our vocation to be healers. We do our share of Christ’s healing mission by visiting the sick, by praying for their healing, and by boosting their morale with our loving presence, words of encouragement and inspiration. Thus, we may enable them to experience the compassion of Jesus the healer.
Anecdote
1: “Do not be afraid; just have faith.”Ann Jillian, a three-time Emmy and Golden Globe Award-winning actress and singer, is an American actress born to Roman Catholic Lithuanian immigrant parents. Since 1985, she has added motivational speaking to her impressive list of credits, addressing business, medical, professional and women's groups with her own unique blend of humor and inspiration. Her prowess extends from the world’s concert halls, to feature film and the Broadway stage. She has starred in over 25 TV movies and made hundreds of other TV appearances. Her TV movie, The Ann Jillian Story, which recounts her victory over breast cancer, was the #1 film of that TV season, but, more important, it delivered Ann's message about the hopeful side of breast cancer to its millions of viewers. It was in 1985 that the then 35-year-old actress made headlines when she was diagnosed with breast cancer. On her way to the hospital to check the nature of the growth which she had noticed, she stopped at St. Francis de Sales Church and read the inscription on the door. “The same everlasting Father who cares for you today will take care of you tomorrow and every day. Either He will shield you from suffering or He will give you unfailing strength to bear it. Be at peace then and put aside all anxious thoughts and imaginations.” She went into the Church and prayed for the strength to accept her ordeal. The radiant trust in God and peace of mind she maintained before and after the surgery (double mastectomy), was big news in the media and a great inspiration for all cancer patients. She trusted in Jesus’ words given in today’s Gospel, “Do not be afraid; just have Faith.” Actually, this phrase is repeated in the Bible 365 times.
2: Each patient carries his own doctor inside himself:
The great missionary physician, Dr. Albert Schweitzer, said it simply and realistically, "Each patient carries his own doctor inside himself. They come to us [physicians] not knowing that truth. We are best when we give the doctor who resides within each patient a chance to work." Are you giving the "doctor who resides" within you the chance to work? Are you giving the "doctor who resides" within your spouse, your child, your significant other, the chance to work? Here is a little self-administered test from a study by Dr. Carl Simonton. Answer these questions, yes or no. Do you have a tendency to hold resentment? Yes or no. Would you rather carry a grudge than forgive? Yes or no. Would you rather cry in self-pity than invite a friend out for dinner? Yes or no. Do you have a problem developing and maintaining long-term relationships? Yes or no. Do you have a low self image? Yes or no. If you answer with more "yeses," by Dr. Simonton's test study, you are not giving the "doctor who resides within" you the best chance to work. A "yes" means you are most vulnerable to illness.
3: Widow of Dr. Martin Luther King:
The whole world was saddened when Coretta Scott King, widow of Dr. Martin Luther King, Jr. died in a medical clinic in Mexico. What was she doing in Mexico? It's simple. Doctors in the United States had told her they could do no more for her. The clinic in Mexico offered hope. That hope may have been an illusion, but who can blame her? We'll do anything for hope. Ask someone who has been in chronic pain and has discovered that even the finest medical professionals don't have a clue about how to stop their pain. Many of these sufferers will go to any lengths to find someone who can give them relief. Wouldn't you? The woman with chronic hemorrhage in today’s first Gospel story, comes to Jesus with trusting Faith. She has heard that this is the physician she has been looking for.
Introduction:
Today’s readings speak of the gift of life, both physical and spiritual, that God has given us. They urge and challenge us to be grateful for our health in body and soul and to use God’s gifts of life and health responsibly.
Scripture Lessons summarized:
The first reading, taken from the Book of Wisdom, tells us that God gave us life and health, and that it was the jealousy of Satan which produced illness and death. The reading also suggests that the goal of our lives on earth is to know, to love, and to serve God here with perfect health in body and soul, and to share God’s immortal life forever. In the second reading, St. Paul asks the Corinthian Christian community to show to their impoverished, suffering Jewish brothers and sisters in Jerusalem the kindness and compassion which Jesus expressed in his healing ministry. Paul asked the Corinthians to be generous in their contributions to a fund being collected for these suffering brothers and sisters. The generosity of Jesus is the central theme here also, because Paul describes Jesus’ life, death and Resurrection as “the gracious act of our Lord Jesus Christ.” Today’s Gospel describes two of our Lord's miracles, the healing of a woman who suffered from a chronic bleeding disease and the returning of the dead daughter of Jairus to life. These healings teach us that Jesus wills life, full life, for all God’s children. The two healings also reveal Jesus as a generous, kind and compassionate God who wills that men should live their wholesome lives fully. They also give us further proof of the Divine power and the Infinite mercy of our Savior. These miracles were worked by Jesus as reward for the trusting Faith of a synagogue ruler and of a woman with a hemorrhage. Although the Faith of the ruler may have been defective, and the woman’s Faith may have been a bit superstitious, Jesus amply rewarded the Faith they had by granting them health and life.
The first reading, Wisdom 1:13-15; 2:23-24, complements the Gospel theme by explaining the origins of evil and death in the world. In today’s Gospel, Jesus revives a dead girl and cures a woman of her chronic illness. We ask the perennial question: "How can a good God permit evils like poverty, AIDS, holocausts, random, mass shootings and terrorist attacks?” Today’s passage from the Book of Wisdom defends the goodness of God, stating, “God did not make death, nor does He rejoice in the destruction of the living" (Wis 1:13). Our God is a God of life. His will for us is that we should have more abundant life. The truth that man's real destiny is an unending life with God is stated for the first time in the Old Testament in the Book of Wisdom: “For righteousness is immortal. God created man for incorruption, and made him in the image of His own eternity” (Wis 1:15, 2:23). This means that the goal of our lives is to know, to love and to serve God here, and to share God’s life forever.
In the second reading, (2 Corinthians 8:7,9,13-15), Paul addresses the Christians in Corinth, rich in the spiritual gifts (prophecy, healing, speaking in tongues, etc. See chapters 12-14 of 1 Corinthians). While complimenting them on their material and spiritual prosperity, Saint Paul asks them to come to the financial aid of a destitute Christian congregation in Palestine. Paul has already sent alms from Macedonia and Galatia to the poor in Jerusalem, and he takes this occasion to ask the Gentile converts in Corinth, both to show their solidarity and union with their Jewish brethren, and to practice the virtue of charity as the Macedonians have done. Paul's first concern is with the welfare of those whom the Church has taken as its responsibility. He also appeals to the example of Jesus. For Jesus, indescribably rich as Son of God, emptied himself when he assumed human life and accepted death, for our sake.
Exegesis:
The context: In today's Gospel we have what is often called a "Markan sandwich". One story is encased or sandwiched between the beginning and end of another. Here, we have an unusual combination of two miracle stories, one contained within the other – a healing, and a restoration of life. The story of the woman with the flow of blood interrupts and is sandwiched in between the two parts of the account of Jairus and his daughter. These miracles were worked by Jesus as rewards for the trusting Faith of a synagogue ruler and of a woman with a hemorrhage. Though the ruler may have trusted Jesus out of desperation and the woman’s Faith may have been a bit superstitious, even their perhaps defective Faith was amply rewarded.
The parallels:
The stories have several common features. One woman is 12 years old, and the other has suffered for 12 years. Both are called “daughter,” and both are in need of physical healing. The girl’s father is encouraged to have Faith, and the older woman is praised for her Faith. The two stories illustrate Jesus’ power over both chronic illness and death. In each healing, Jesus shows his marvelous generosity by giving the recipients life and salvation in addition to physical healing.
The faith-experiences of Jairus and the sick woman:
1) Jairus:
As the ruler of the synagogue, Jairus was a well-respected man in the local Jewish community. He was the administrative head of the synagogue, the president of the board of elders and the one responsible for the conduct of the services. He probably shared in the Pharisees’ prejudice that Jesus was a heretic and a wandering preacher to be avoided. If so, the urgency of his need and the helplessness of the situation prompted him to forget his position, to swallow his pride and prejudice and to seek help from Jesus the wandering wonder-worker.
2) The woman with a hemorrhage:
The account tells of a woman who came to Jesus with expectant Faith as a last resort, after trying every other cure known in her day. The Mosaic Law (Lv 15:25-27) declared her unclean and shut her off from the worship of God and the fellowship of her friends. That may be why she decided to try to touch the tassels of Jesus' garment secretly. Jesus, like every other Jew, wore an outer robe with four tassels on it, one at each corner-
The Faith that brought back life from death:
As Jesus sent the woman to her house, Jairus received the shocking news of the death of his daughter. But Jesus insisted on going to Jairus’ house and consoled the father saying, "Do not be afraid; only have Faith." The phrase, "Do not be afraid,” appears in the Bible 366 times. Those who greeted Jairus at his home were professional mourners who wailed, beat their breasts, tore their hair, and rent their garments. There were also flute players who played funeral dirges. The crowd told Jairus: "Your daughter is dead. Why trouble the teacher any further?" (35). But Jesus assured the crowd: "The child is not dead but sleeping," meaning that the girl's death was only temporary, and she would wake up at his call. Jesus took the parents of the little girl with only Peter, James and John into the room, took the child by the hand and said to her, “'Talitha koum,' which means, 'Little girl, get up!’” Those who had laughed Jesus to scorn must have been greatly amazed when they realized Jesus' power.
Life messages:
1: We need to accept God’s call to health, wholeness and holiness. Jesus accepts us as we are. Hence, let us bring before him our bodily illnesses and spiritual wounds and ask for his healing touch. We should pray for healing which will give us health in every aspect of our lives – not just in our bodies – so that we may function in perfect harmony with people around us and with the environment. As Christians, we believe that Jesus continues to heal us through his instruments in the medical profession, like doctors, nurses and medical technicians. Hence, when we go to a doctor, we need to offer a prayer to Christ, the Divine Healer, that we may choose the right doctor, and that s/he may make the correct diagnosis, prescribe the correct treatment and give us the right medicine. Let us not forget the truth that, over, above and beyond the ability and skill of the greatest human healer, Christ still works wonders of healing. Let us also thank God for the great gift of health and use it for helping those who are sick.
2: We need to continue the healing mission of the Church:
As members of the Church, we are not excused from our vocation to be healers. When a friend of ours is terminally ill, the skill of the doctors and their advanced medical tools often become powerless. What the patient needs in such a situation is our care, concern and prayerful presence, enabling them to experience through us the love, compassion and mercy of Jesus. We do our share of Christ’s healing mission by visiting the sick, by praying for their healing and by boosting their morale through our loving presence, encouragement and inspiration.
3: We need to have trusting Faith in the mercy and Divine power of Jesus:
The primary condition for the effectiveness of our prayer is our Faith in the goodness and mercy of God. Such a Faith is possible only if we remain related to God through prayer, the Sacraments, and a meditative study of the Bible. Every day we should say a fervent prayer of thanksgiving to God for the gift of active Faith. Let us keep in mind this wise piece of advice given by St. Ignatius of Loyola: “We must work as if everything depends on us, but we must pray as if everything depends on God.”
JOKES OF THE WEEK
1: Healed by laughter:
"A cheerful heart is good medicine" (Proverbs 17:22). In the 1300's, surgeon Henri de Mondeville reportedly told jokes to his patients in the recovery room. Laughter exercises the face, shoulders, diaphragm, and abdomen. When the breathing deepens, the heart rate rises, and the blood takes up and transports more oxygen. Endorphins are released, pain thresholds are raised, and some studies suggest that even our immune systems are boosted. When we laugh, others laugh too. Laughter is a contagious, highly effective, non-prescription medicine. It has no side effects, and no one is allergic to it. Have we had our dose of laughter today? We can use the tool of humor to induce laughter for our health, healing and general sense of well-being. We can even spend time in daily practicing our laughing out loud – maybe by smiling first, then leaning into a giggle, and then in outright belly laughs!
2: A deaf man, a blind man and a disabled man heard a rumor that God had come down to a Church in the village to heal the sick. They all went to find out if it was true. God signed to the deaf man, "Can I help you, son?" The man signed back that he would be so happy if he could hear again. God touched the man and suddenly he could hear. God then touched the blind man and he was able to see. The third man was sitting in his wheelchair with his mouth wide open in amazement. God looked at the man and asked him what he wanted. The man drew back and yelled, "Don't lay one finger on me! I'm on disability!"
3: A pastor joke:
One Sunday at Mass as the priest was giving his homily, a little baby in the front row suddenly started crying loudly. The mother did her best to pacify the child, but nothing worked. So finally, she got up and started to walk down the aisle to take the baby into the cry room. The priest stopped his preaching, and very compassionately called out to the mother, "That's OK! You don't have to leave. The child isn't disturbing me." The young woman turned around and said, "No, pardon me Father, but you're disturbing my child!"
Gate of Heaven🕎🙏🏻©
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar