lördag 30 juni 2018

Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči pune tuge.
(Aurelije Augustin)
I sve vas ovdje sada pozivam da se za njih pomolimo Bogu:
Bože, ne zataji djelo ruku svojih,
Molimo te za naše pokojne koje si stvorio.
Ne možemo vjerovati da je sve ono
što su oni nama u životu značili
izgubljeno.
S njima koji su otišli pred nama,
Ujedinjujemo se sada u vjeri
Koju su i oni sami čvrsto vjerovali do kraja,
U tebe, njihovog, i našeg Boga,
Koji živi za nas danas i u sve dane
U vijeke vjekova
Iz dubine:
Iz dubine vapijem k tebi Gospode:* Gospode usliši glas moj.
Neka paze uši tvoje:* na glas moljenja mojega.
Ako na bezakonja budeš gledao, Gospode:* Gospode, tko će ostati.
Ali je u tebe smilovanje:* i radi zakona tvojega uzdam se u te, Gospode.
Uzda se duša moja u riječ njegovu:* ufa se duša moja u Gospodina.
Uzda se duša moja u riječ njegovu:* ufa se duša moja u Gospoda.
Od straže jutarnje sve do noći:* neka se ufa Izrael u Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe:* i obilno u njega otkupljenje.
I on će otkupiti Izraela,:* od sviju bezakonja njegovih.
Molitva:
Pomolimo se
Bože života, u tvoje ruke stavljamo život svih naših pokojnika. Ti poznaš njihov život: njihovo rođenje, rast, njihovo zanimanje i rad.
Ti poznaš njihove strahove, njihove brige i nastojanja za obitelj i za sve što im je bilo povjereno.
Ti si bio uz njih u danima njihovih borbi i njihove bolesti. Ti jedini poznaš njihove boli i njihove misli u posljednjim danima.
Vjerujemo i priznajemo da te naši pokojni sada gledaju sa svim našim prijateljima i znancima, onakvoga kakav jesi:
Vjerujem u jednoga Bog
Poimenično spominjanje
U našoj žalosti usmjeravamo svoj pogled na križ Isusa Krista i u čvrstoj vjeri priznajemo: Ovo nije kraj I naš Bog je Bog živih. Više od tijela nama je ostalo njihovo ime.
Ova imena sada ja ovdje izgovaram (misliti na pojedina imena)
(Ovdje se mogu glasno izreći imena svih koji su umrli od Svih Svetih prošle godine a netko od njihove najbliže rodbine dođe i zapali malu svijeću, već unaprijed pripremljenu, koju se postavi negdje na vidljivom mjestu i koje bi gorjele za vrijeme svetih Misa u crkvi makar kroz osminu Dušnog dana)
Gospodine, Bože, sjeti se njihova imena kojeg su primili od roditelja
Tim imenom su oni nama bili poznati i mi smo ih voljeli
I njihova imena su nam ostala poslije njihove smrti, a ti si ih zauvijek upisao na dlan svoje dobrostive, očinske ruke.
Oslobodi me, Gospodine, od smrti vječne. U dan onaj strašni:* kad se stanu kretati nebesa i zemlja:* Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Uzdrhtao sam ja, i strašim se, dok dolazi pretresanje i buduća srdžba.
Kad se stanu kretati nebesa i zemlja
Dan onaj dan srdžbe, bijede i nevolje, dan velik i gorak jako.
Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Pokoj vječni daruj njima Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima. (Može i neka druga pjesma)
Oslobodi me Gospode, od smrti vječne, u dan onaj strašni: kad se stanu kretati nebesa i zemlja: Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Uskrslom Gospodinu obratimo se s povjerenjem:
Oslobodi ih, Gospodine!
Oslobodi ih, Gospodine!
Od svakoga grijeha! Oslobodi ih
Po Utjelovljenju tvojem: Oslobodi ih
Po križu i muci svojoj: oslobodi ih
Po smrti i uskrsnuću svojem: oslobodi ih
Po dolasku svojem u slavi: oslobodi ih
Dobri Bože, u tvoje ruke preporučamo našu pokojnu braću i sestre. Čvrsto vjerujemo da su oni s Kristom. Zahvaljujemo ti za sva dobra kojima si ih u njihovom zemaljskom životu obasuo. Prije svega zahvaljujemo za sve dobro i lijepo što smo s njima doživjeli. Zahvaljujemo ti za sposobnosti i mogućnosti koje si im darovao. Oprosti im njihove slabosti, pogreške i grijehe. Molimo te, primi ih i daj im stan i domovinu kod sebe. Nama pak, koji ostajemo daj snagu da budemo jedan uz drugoga, da se tješimo i jačamo u vjeri dok se svi skupa ne sjedinimo s tobom i s njima. Po Kristu Gospodinu našem.
, mane, pogreške i propuste da bi nas odvojio za „dan gnjeva“ (dies irae), nego je on milosrdni Otac (usp. Lk 15). Isus je najbolja slika Boga milosrđa. O tome svjedoči i jedan evanđeoski prizor. Kada su pred Isusa doveli ženu zatečenu u preljubu (Mojsijev zakon nalaže da se takvi kamenuju), Isus je pisao prstom po pijesku. Jeste li ikada izgubili nešto u pijesku i pokušali to ponovno pronaći? Ako jeste, onda znate kako je to teško ponovno pronaći, jer pijesak sve guta, on sve briše, u njemu sve nestaje. Pred Bogom Isusa Krista nestaje grijeh kao sve ono što je zapisano u pijesku. Krist je pokazao da Bog oprašta i u posljednjem trenutku, kada se čini da su već svi vlakovi protutnjili i da smo izgubljen slučaj (usp. Lk 23, 39-43). Osim toga u kršćanskom Vjerovanju se kaže: „(vjerujem) u oproštenje grijeha“. No, ta nas vjera svakako ne oslobađa obveze da za naše pokojne Blagoslov:
Bože, sjeti se svoga naroda koji se danas sjeća svih koji su pred nama otišli u vječnu domovinu. Utješi svoj narod i čuvaj ga od sumnji i zdvajanja. Jačaj svoj narod u vjeri u uskrsnuće tvoga Sina. Očuvaj svoj narod

Naši pokojnici nisu odsutni,
nego samo nama nevidljivi.
Svojim očima punim sjaja
oni gledaju u naše oči pune tuge.
(Aurelije Augustin)
I sve vas ovdje sada pozivam da se za njih pomolimo Bogu:
Bože, ne zataji djelo ruku svojih,
Molimo te za naše pokojne koje si stvorio.
Ne možemo vjerovati da je sve ono
što su oni nama u životu značili
izgubljeno.
S njima koji su otišli pred nama,
Ujedinjujemo se sada u vjeri
Koju su i oni sami čvrsto vjerovali do kraja,
U tebe, njihovog, i našeg Boga,
Koji živi za nas danas i u sve dane
U vijeke vjekova
Iz dubine:
Iz dubine vapijem k tebi Gospode:* Gospode usliši glas moj.
Neka paze uši tvoje:* na glas moljenja mojega.
Ako na bezakonja budeš gledao, Gospode:* Gospode, tko će ostati.
Ali je u tebe smilovanje:* i radi zakona tvojega uzdam se u te, Gospode.
Uzda se duša moja u riječ njegovu:* ufa se duša moja u Gospodina.
Uzda se duša moja u riječ njegovu:* ufa se duša moja u Gospoda.
Od straže jutarnje sve do noći:* neka se ufa Izrael u Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe:* i obilno u njega otkupljenje.
I on će otkupiti Izraela,:* od sviju bezakonja njegovih.
Molitva:
Pomolimo se
Bože života, u tvoje ruke stavljamo život svih naših pokojnika. Ti poznaš njihov život: njihovo rođenje, rast, njihovo zanimanje i rad.
Ti poznaš njihove strahove, njihove brige i nastojanja za obitelj i za sve što im je bilo povjereno.
Ti si bio uz njih u danima njihovih borbi i njihove bolesti. Ti jedini poznaš njihove boli i njihove misli u posljednjim danima.
Vjerujemo i priznajemo da te naši pokojni sada gledaju sa svim našim prijateljima i znancima, onakvoga kakav jesi:
Vjerujem u jednoga Bog
Poimenično spominjanje
U našoj žalosti usmjeravamo svoj pogled na križ Isusa Krista i u čvrstoj vjeri priznajemo: Ovo nije kraj I naš Bog je Bog živih. Više od tijela nama je ostalo njihovo ime.
Ova imena sada ja ovdje izgovaram (misliti na pojedina imena)
(Ovdje se mogu glasno izreći imena svih koji su umrli od Svih Svetih prošle godine a netko od njihove najbliže rodbine dođe i zapali malu svijeću, već unaprijed pripremljenu, koju se postavi negdje na vidljivom mjestu i koje bi gorjele za vrijeme svetih Misa u crkvi makar kroz osminu Dušnog dana)
Gospodine, Bože, sjeti se njihova imena kojeg su primili od roditelja
Tim imenom su oni nama bili poznati i mi smo ih voljeli
I njihova imena su nam ostala poslije njihove smrti, a ti si ih zauvijek upisao na dlan svoje dobrostive, očinske ruke.
Oslobodi me, Gospodine, od smrti vječne. U dan onaj strašni:* kad se stanu kretati nebesa i zemlja:* Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Uzdrhtao sam ja, i strašim se, dok dolazi pretresanje i buduća srdžba.
Kad se stanu kretati nebesa i zemlja
Dan onaj dan srdžbe, bijede i nevolje, dan velik i gorak jako.
Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Pokoj vječni daruj njima Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima. (Može i neka druga pjesma)
Oslobodi me Gospode, od smrti vječne, u dan onaj strašni: kad se stanu kretati nebesa i zemlja: Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Uskrslom Gospodinu obratimo se s povjerenjem:
Oslobodi ih, Gospodine!
Oslobodi ih, Gospodine!
Od svakoga grijeha! Oslobodi ih
Po Utjelovljenju tvojem: Oslobodi ih
Po križu i muci svojoj: oslobodi ih
Po smrti i uskrsnuću svojem: oslobodi ih
Po dolasku svojem u slavi: oslobodi ih
Dobri Bože, u tvoje ruke preporučamo našu pokojnu braću i sestre. Čvrsto vjerujemo da su oni s Kristom. Zahvaljujemo ti za sva dobra kojima si ih u njihovom zemaljskom životu obasuo. Prije svega zahvaljujemo za sve dobro i lijepo što smo s njima doživjeli. Zahvaljujemo ti za sposobnosti i mogućnosti koje si im darovao. Oprosti im njihove slabosti, pogreške i grijehe. Molimo te, primi ih i daj im stan i domovinu kod sebe. Nama pak, koji ostajemo daj snagu da budemo jedan uz drugoga, da se tješimo i jačamo u vjeri dok se svi skupa ne sjedinimo s tobom i s njima. Po Kristu Gospodinu našem.
, mane, pogreške i propuste da bi nas odvojio za „dan gnjeva“ (dies irae), nego je on milosrdni Otac (usp. Lk 15). Isus je najbolja slika Boga milosrđa. O tome svjedoči i jedan evanđeoski prizor. Kada su pred Isusa doveli ženu zatečenu u preljubu (Mojsijev zakon nalaže da se takvi kamenuju), Isus je pisao prstom po pijesku. Jeste li ikada izgubili nešto u pijesku i pokušali to ponovno pronaći? Ako jeste, onda znate kako je to teško ponovno pronaći, jer pijesak sve guta, on sve briše, u njemu sve nestaje. Pred Bogom Isusa Krista nestaje grijeh kao sve ono što je zapisano u pijesku. Krist je pokazao da Bog oprašta i u posljednjem trenutku, kada se čini da su već svi vlakovi protutnjili i da smo izgubljen slučaj (usp. Lk 23, 39-43). Osim toga u kršćanskom Vjerovanju se kaže: „(vjerujem) u oproštenje grijeha“. No, ta nas vjera svakako ne oslobađa obveze da za naše pokojne Blagoslov:
Bože, sjeti se svoga naroda koji se danas sjeća svih koji su pred nama otišli u vječnu domovinu. Utješi svoj narod i čuvaj ga od sumnji i zdvajanja. Jačaj svoj narod u vjeri u uskrsnuće tvoga Sina. Očuvaj svoj narod

ose Mujica bio je najsiromašniji predsjednik na svijetu. Ovaj skromni 80-godišnjak  nalazio se na čelu Urugvaja, ali bio je poznat i po tome da je veliki postotak svoje predsjedničke plaće dao u humanitarne svrhe.
Mujica, kojeg od milja zovu i Pepe, bio je predsjednik Urugvaja od 2010. do 2015., a građani diljem svijeta bivšeg predsjednika zavoljeli su nakon što su se mediji raspisali o njegovim nebrojenim nesebičnim djelima.
Primjerice, Mujica je još prošle godine izjavio da će primiti stotinu djece koja su ostala bez domova u Siriji, rekavši kako je to samo “kap u oceanu, no da je svaki trud svake države jako važan”. Predložio je da se izbjeglice smjeste u predsjedničko ljetovalište, vilu kraj rijeke okruženoj pašnjacima, objavio je tada AP.
Nakon stupanja na vlast Mujica je odbio živjeti u predsjedničkoj rezidenciji te, iako je postao najmoćnijim čovjekom zemlje, nastavio je živjeti u jednosobnoj kućici na obiteljskoj farmi.
U trenutku kada je zasjeo na vlast, Volkswagen ‘buba’ proizveden 1987. godine, bila je jedina imovina u vlasništvu ovog skromnog predsjednika, a vrijednost mu se procjenjuje na 1.900 dolara. Budući da bivši vođa gerile nema bankovni račun, a malu farmu cvijeća prepisao je na suprugu, automobil je u tom trenutku bio sve što je imao.
Mujica u kratkom videu govori o novcu, a mnoge je njegova izjava natjerala da se zamisle: “Sami smo stvorili planinu suvišnih potreba. Kupujemo novo, odbacujemo staro. To je traćenje naših života. Kad nešto kupimo, mi to ne plaćamo novcem. Plaćate to satima vašeg života koje ste potratili zarađujući taj novac. Razlika je to da je život jedina stvar koju novac ne može kupiti. Život samo postaje kraći. I žalosno je kad čovjek tako trati život i slobodu”.

Tek kad posiječete posljednje drvo,
tek kad zatrujete posljednju rijeku,
tek kad upecate posljednju ribu,
tek tada ćete saznati da se
novac ne može jesti.
(Proročanstvo Cree Indijanaca)

radiong.hr/v2/jose-mujica-bivsi-urugvajski-predsjednik-trosimo-zivot-kupujuci/



ALOJZIJE STEPINAC : ‘Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca’

Autor: Z. K.
Jedna od jačih, gotovo proročkih propovijedi blaženog Alojzija Stepinca je ona o odnosu društvenog poretka i Crkve iz 1938. a koja je danas aktualnija nego ikad! U njoj Stepinac probire čovjeka, sustav i crkvu i tako da izvrsno detektira uzroke zla u svijetu kao i problem hrvatskog naroda u odnosu na Boga i na zlo!
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o  slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!”  I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist!  “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
Jedna od jačih, gotovo proročkih propovijedi blaženog Alojzija Stepinca je ona o odnosu društvenog poretka i Crkve iz 1938. a koja je danas aktualnija nego ikad! U njoj Stepinac probire čovjeka, sustav i crkvu i tako da izvrsno detektira uzroke zla u svijetu kao i problem hrvatskog naroda u odnosu na Boga i na zlo!
Živimo u doba u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvome mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca.
Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti.
Dana je prednost vrijednosti materije nad vrijednošću duha. Boga, ukoliko ga već nisu, nastoje istjerati iz ljudskoga društva, vičući sa starim Židovima: “Nolumus hunc regnare super nos! – Nećemo da ovaj vlada nad nama!” Većina ljudi nije više uopće u stanju da se izdigne nad pitanje želuca. Moralni život u vječnoj je opasnosti, napose kad se radi o mladeži, koja mora da se kreće u miljeu koji je poprimio poganski karakter. Kraj takvih prilika nije čudo da je ljudski rod upao u anarhiju, a socijalne prilike postale su upravo neodržive. “Perditio tua ex te Israel! – Propast tvoja od tebe je, Izraele!”
Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu.
Nitko razuman neće zanijekati da je Crkva katolička od svog postanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo-pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga Carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. Njezin su nauk prihvatili bijedni robovi. Pred snagom njezine istine prignuli su glave carevi u palačama. Pred snagom njezine istine sagnuli su glave filozofi. Pred snagom njezine istine sagnuše se bogataši što plivahu u obilju i raskoši. Ona je vratila dostojanstvo ženi i majci, ona je prezrenog roba učinila opet čovjekom.
Ali Crkva je katolička pošla i dalje. Ono što nisu mogli izvesti ni najmoćniji carevi, izvršila je bez oružja i fizičke sile Katolička crkva. Ona je ukrotila i barbare koji su se oborili na Rimsko Carstvo, i privela ih k svjetlu evanđelja i spasila time civilizaciju upravo onda kada se činilo da joj je svanuo kraj. Prelazeći preko granice Rimskog Carstva i otvorivši riznicu svoga duhovnog blaga narodima, Crkva je katolička kroz 13 stoljeća više nego itko drugi doprinosila i ekonomskom prosperitetu čovječanstva. Stvarajući organizacije za zaštitu rada, dala je ona već pred stoljećima primjer i podstrek budućim pokoljenjima, kako se mogu na miran način dovesti u sklad suprotni interesi raznih staleža. Crkva je katolička bila na čelu izgradnje jedne veličajne civilizacije, kojoj mora odati priznanje svatko koga u prosuđivanju stvari vodi ljubav k istini.
Ali dok je Crkva na sve strane razvijala blagotvorni rad, nisu mirovale ni “Portae inferi – vrata paklena”, o kojima govori Krist. Već u XIV. stoljeću počeše nicati proroci kojih ne manjka do danas, govoreći da će čovječanstvu biti bolje, ako se Crkva ograniči na rad između četiri zida i ako joj se oduzme svaki utjecaj na javni život. Kad je kasnije još pridošla reformacija (ili bolje deformacija) pod vodstvom Luthera i porušila načela zakonitog od Boga danog autoriteta, bio je širom otvoren kraj anarhiji na svakom području ljudskog života. Čovječanstvo, koje je povjerovalo tim lažnim prorocima, može danas mirne duše uzdahnuti sa starim Židovima: “Expectavimus lucem et ecce tenebrae! – Očekivasmo svjetlo a evo tmine!” Mjesto blagoslova došlo je prokletstvo, mjesto raja pakao, u kojem se danas muči ljudsko društvo!
Nije moje da ulazim u detalje, jer će to ionako obraditi pojedini stručnjaci prigodom ovog Socijalnog tjedna. Ja ću uprijeti prstom u dva sustava, koji bi htjeli da se društveni poredak izradi u njihovu duhu. A danas, kad svi vapijemo za preuređenjem društvenog poretka, važno je upoznati barem u najkraćim crtama ta dva sistema, da ne upadnemo u još gori kaos (ako je veći uopće moguć) i da vidimo, nije li jedini spas čovječanstvu u onome što uči Crkva, od Boga dana učiteljica istine i pravde.
Prvi sustav jest sustav ekonomskog liberalizma. On je nužni plod protestantske reforme i antikršćanskog racionalizma. Svojim načelima, kojih se drži, doveo je društveni poredak do apsurda. Njegova su načela otprilike ova: čovjek je po svojoj naravi slobodno i neovisno biće. Pustite ga neka se razvija kako znade. Svatko neka proizvodi i troši, kupuje i prodaje kako najbolje znade. Slobodu mora imati i onaj koji proizvodi i onaj koji troši, i onaj koji kupuje i onaj koji prodaje. Slobodna konkurencija bit će najbolji regulator proizvodnje i potrošnje. To je otprilike ono što je rekao prorok: “Uniusquique in viam suam declinavit! – Otišao je svaki svojim putem!” Ekonomski liberalizam ne poznaje nikakve autoritete. On traži potpunu samostalnost individua i jedini mu je cilj osobni profit. Ta neobuzdana sloboda nužno je morala dovesti do stanja na koje danas toliko viče marksistički socijalizam, tj. do izrabljivanja slabijih i neukih. A nije ni čudo! “Non potest arbor mala bonos fructus facere!”– “Ne može”, rekao je Krist, “zlo drvo dobrih rodova rađati!”
Zastupnici ekonomskog liberalizma zaboravljaju, da se ne radi samo o  slobodnoj volji čovjekovoj, nego da se radi o čitavom čovjeku. A taj čovjek po svojoj naravi jest socijalno biće. On je biće rođeno u društvu i odgajano u ljudskom društvu, ovisno čitav svoj život o ljudskom društvu, pa prema tome nema on samo prava, i to neomeđivih prava, nego imade također i obaveza prema drugim članovima ljudskoga društva. On imade istina pravo da ide za svojom osobnom korišću, ali nikad tako da pri tome gazi prava drugih članova ljudske zajednice ili zajednice uopće. Tu vrijedi ona: “Unicuique suum!”
Što je gore, ta sloboda, koju naučava ekonomski liberalizam u ekonomiji, prenijela se malo-pomalo na sva ostala područja ljudskog djelovanja. Tako smo konačno prispjeli u anarhiju današnjeg doba. Dobar dio ljudstva upao je u drugi, još gori ekstrem, a to je marksistički socijalizam.
Po shvaćanju marksističkog socijalizma organizacija današnjeg ekonomskog života bazira se na temeljnim principima kapitalizma, tj. na pravu privatnog vlasništva sredstava proizvodnje i na pravu slobodnog traženja osobnog profita. A to je, veli, skroz krivo, jer takova prava ne postoje. Zato njihova aplikacija nužno dovodi s jedne strane do hiperprodukcije, a s druge strane do nemogućnosti reguliranja potrošnje. Tu dakle, po nauku marksizma, nema drugog lijeka, nego da se umjesto privatnog vlasništva sredstava proizvodnje uvede kolektivno vlasništvo. I kao što god je u sustavu ekonomskog liberalizma individuum nad kolektivom, njegov interes mora uvijek prevladati, tako i obratno, u sustavu marksističkog socijalizma kolektiv je uvijek nad individuom i njegov interes ima biti uvijek nad interesom individua, pa će odmah sve biti u redu.
Da se s tim stajalištem Katolička crkva ne može složiti, vidi se jasno iz enciklike Leona XIII. “Rerum novarum” i Pia XI. “Quadragesimo anno.” Nisu, istina, bestemeljni svi prigovori što ih marksistički socijalizam upravlja na adresu kapitalističkog poretka društva. No, zloporabe ne dokidaju prava na privatno vlasništvo i traženje osobne koristi, dok se ono kreće u granicama pravde. Konačno, faktor proizvodnje niti je samo kapital, niti je samo rad, nego rad i kapital zajedno. A marksistički socijalizam baziran je na jednom lažnom principu, tj. da je rad jedini tvorac vrijednosti i bogatstva. Niti je istina što tvrdi, da je traženje osobnog profita kao takovo uzrok sadašnjeg teškog ekonomskog stanja u svijetu. Tako sustav marksističkog socijalizma, hoteći osloboditi radnika, bacio ga je u još gori jaram. Neću ulaziti u detalje, nego ću samo iznijeti ono, što je najviše razlogom, da Crkva jedan i drugi sustav odbija kao ubitačan za ljudsko društvo i društveni poredak.
I ekonomski liberalizam i marksistički socijalizam lišili su čovjeka njegove ljudske vrijednosti i dostojanstva i degradirali ga na razinu obične robe. Ni jedan ni drugi ne vide u njemu ništa drugo, nego jednostavno radnu silu stanovitog kapaciteta sposobnu za proizvodnju, i stanoviti faktor potrošnje.
Ono za što se brine ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam, nije ni čovječja duša, nije ni čovječja savjest, nisu ni njegove duhovne potrebe, potrebe duha i srca, nije specifično čovjek kao takav. Ne! Sve to, ukoliko čovjek nije mašina ili životinja za rad, ne ulazi u račun ni kod jednog ni kod drugog sistema.
Oni vode jedino brigu o proizvodnji i potrošnji, o uvozu i izvozu, ili ako hoćete, o jednom skupu ekonomske djelatnosti koja se odvija po zakonima posve neovisnim od slobodne ljudske volje. Jedan je i drugi skroz-naskroz materijalistički, i glavna mu je svrha i cilj užiti na ovomu svijetu. I u tu svrhu spreman je i jedan i drugi, da poput starog Moloha proguta i žrtvuje milijune ljudskih života, kao što su životi kunića. I zato su i jedan i drugi bezdušni, nemoćni i nesposobni da riješe problem obnove društvenog poretka.
Cijelo, naime, biće čovjekovo kazuje mu, da on nije isto što i životinja. Cijelo njegovo biće odaje mu veličinu do koje ga je Bog uzdigao kad ga je stvorio i postavio gospodarom svega vidljivog stvorenja. “Minuisti eum paulo minus ab angelis! – Učinio si ga, Gospode, malo manjim od anđela!”  I taj čovjek neće se nikad pomiriti s time da spadne na razinu obične životinje ili roba, kako hoće ekonomski liberalizam ili marksistički socijalizam. Zato će se taj čovjek, o tom smo uvjereni, prije ili kasnije prikloniti zlatnoj sredini, koju naučava Katolička crkva u pogledu društvenog poretka i njegove obnove.
Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individue prema društvu i društva prema individui.
Zato, da se obnovi društvo, nije potrebno divljačko rušenje, kako ga propagira marksizam, nego valja uprijeti prstom, gdje se je ljudski rod udaljio od temeljnih principa istine i pravde i zdravog razuma. Zato Crkva odbija divlju slobodu koja ne pozna ništa od osobne koristi, ali isto tako odbija i svemoć etatizma, koji niječe osobnu slobodu i pravo individua. Crkva katolička odbija borbu klasa kao ubitačnu po opstanak ljudskog društva. Nasuprot tomu ona naglašuje suradnju klasa. A ta suradnja klasa ostvarit će se najljepše po dobro organiziranim profesionalnim udruženjima, korporacijama! Baš ta profesionalna udruženja, kako ih je nekoć osnivala Crkva, pokazala su da je moguća takova suradnja staleža, gdje će jedan član u drugome vidjeti ne opasnog konkurenta, nego brata u Kristu, koji jedan drugome pomaže, da bude svima dobro. Zadaća dakle zdrave socijalne politike bit će da ostvari takova udruženja prema zahtjevima današnjeg vremena. Udruge, koje valja da imaju potrebni auktoritet bez kojeg nema prave suradnje, ali istodobno tako da se ne povrijedi sloboda ljudske osobe, koja mora uvijek ostati netaknuta.
Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! “Homo homini lupus!”
Ako dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita reforma života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato, da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu. Znamo, doduše, kako se rado izruguju tome oni kojima je “bog trbuh!” Ali znamo i to, da život prema načelima evanđelja čini čovjeka sretnim već na ovome svijetu, pa makar i ne obilovao materijalnim dobrima. Svi se sjećamo onoga Lazara iz evanđelja, što je kupio mrvice ispod stola bogataševa. Bio je ipak sretan, jer je nosio Boga u srcu. A današnji moderni Lazar, proleter, jer su mu krivi proroci iščupali Boga iz srca, postao je očajnikom. Valja mu prije svega vratiti vjeru. Vjeru i njemu i onima koji ga izrabljuju, da i jedni i drugi imaju pred očima zakon Božji i pravdu Njegovu, te da rade onako kako se pristoji onima koji su svi djeca jednoga Oca nebeskoga.
“Ouaerite ergo primum regnum Dei et justitiam ejus et caetera omnia adjicientur vobis!”- rekao je Krist!  “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”
No moderni čovjek pošao je obratnim putem. Tražio je najprije “caetera”, to jest hrlio je samo za materijalnim probitkom i za uživanjem na ovoj zemlji, a brigu za kraljevstvom nebeskim, za spasenjem duše, ostavio je drugima. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi. Izgubio je jedno i drugo. Zato, ako hoće da bude sretan i na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, a sve drugo će vam se dodati!”

Pod smokvom - Zašto Isus ozdravlja? (30. 6. 2018.)

https://www.bitno.net/.../danas-pocinje-devetnica-mariji.../