Sveti Jakov je bio sin Zebedeja i Salome, a brat Ivana evanđelista. Rodio se u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Na apostolat je pozvan u proljeće ili ljeto g. 28. od samoga Krista. Sveti Matej o tome u svom evanđelju piše: "Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih.
Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim" (Mt 4,21-22). Sveti Jakov, zajedno s Petrom i Ivanom, pripada onome najužem krugu oko Isusa. S njima je prisutan uskrsnuću Jairove kćerke, Isusovu preobraženju na Taboru, njegovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju.
O njegovu naglom karakteru govori zgoda iz Isusova života kada ga negostoljubivi Samarijanci ne htjedoše primiti. "Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: 'Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?' Isus se okrenu pa ih ukori.
I odu u drugo selo" (Lk 9,54-56). Ono što još sigurno znamo o sv. Jakovu zabilježeno je u Djelima apostolskim. "U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova" (Dj 12,1-2). Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju i obraćenje sudskog sluge ili pandura, koji je Jakova vodio na sud.
Vidjevši taj kako je Apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: "Mir s tobom!" Poslije toga je obojici odrubljena glava.
Tijelo Sv. Jakova bijaše preneseno u Compostellu, u Španjolskoj, gdje njegov grob u srednjem vijeku postade uz Rim i Jeruzalem najviše pohađano hodočasničko mjesto. Španjolska ga je izabrala za svoga zaštitnika, a kad njegov blagdan padne u nedjelju, onda je ona cijela godina jubilarna Jakovljeva godina. Svetog su Jakova kao svog naročitog zaštitnika poštivali tijekom stoljeća hodočasnici i putnici, zatim srednjovjekovni vitezovi, pa onda apotekari, kožari, ratari i voćari.
Slikari ga obično prikazuju kao putnika sa štapom u ruci, koji put i s mačem, što podsjeća na njegovu smrt, jer je od kralja Heroda Agripe bio pogubljen mačem i tako prvi od apostola pošao u mučeničku smrt. Sv. Ivan Zlatousti kaže o njemu: "Od početka ga je prožimao veliki žar: zapustio je sve ljudsko, te se popeo do neizrecivog vrhunca i ubrzo bio pogubljen." U hrvatskim krajevima posvećena je sv. Jakovu prekrasna šibenska katedrala, župne crkve u Gorjanima, Gunji, Ilači, Klakaru – sve su to župe đakovačke biskupije – a ima ih sigurno i u drugim našim biskupijama. Na Zagrebačkoj gori ili Medvednici nalazi se također starodrevna kapela Sv. Jakova, poznata planinarima, ali i hodočasnicima što onamo dolaze na svečev blagdan 25. srpnja
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar