André Rieu Komm Zigany 1995

Današnje čitanje pred nas stavlja praoca naše vjere koji se zvao Abram, a Bog mu, sklapajući s njim savez, mijenja ime u Abraham. Ovo je riječ Božja za tebe. To je živa riječ. Želi biti djelotvorna u tvome životu. S tom vjerom lagano čitaj tekst Svetoga pisma.

Čitanje Knjige Postanka (Post 17,3-9)
U one dane: Abram pade ničice, dok mu Bog govoraše: »Ovo je Savez moj s tobom, postat ćeš ocem mnoštvu naroda; i nećeš se više zvati Abram — već Abraham će ti ime biti, jer ocem mnoštva naroda ja te postavljam! Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti; i kraljevi će od tebe izaći. Savez svoj uspostavljam između sebe i tebe i tvoga potomstva nakon tebe — Savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva nakon tebe. Tebi i tvome potomstvu nakon tebe dajem zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica — svu zemlju kanaansku — u vjekovni posjed; a ja ću biti njihov Bog.«
Još reče Bog Abrahamu: »A ti Savez čuvaj moj, ti i tvoje potomstvo nakon tebe u sve vijeke.«

Razmatraj Riječ
Dok smo mi u našem svakodnevnom životu zaokupljeni sitnim brigama i molitvama za male stvari, današnje nam čitanje donosi opis razgovora Boga s čovjekom koji je ničice pao pred Bogom. Ništa mu ne govori, nego prostrt na zemlji sluša što mu to Bog govori i što mu to nevjerojatno obećava. Radi se o Abrahamu, praocu naše vjere. Mi se molimo za ono što mislimo da nam je potrebno i da je moguće. Ne molim one nemoguće stvari jer se ne smatram vrijednim ni dostojnim da bih bio tako važan u Božjim očima i Božjim planovima. Uvjeren sam da on ima svoje planove, kao i ja svoje, i te velike važne stvari planira s nekim drugim ljudima, a ja ću biti zadovoljan samo s ovim za što ga molim. Uostalom, pa i ne želim ga opterećivati previše, ima on i svojih »važnijih« briga.

Bog Abramu ne da mijenja planove, nego mu mijenja i ime i od tada se zove Abraham. Poznata je ona latinska izreka: »Nomen est omen«. Ime je znak, značenje, tj. govori nam o biti osobe. Bog mu odabire ime, tj. Bog mu daje novo značenje, novo poslanje, obećava mu velike stvari i objavljuje mu svoje velike planove s njim. Da, možda ćeš odmah reći: »Pa da, ali to se ne odnosi na mene jer ja ne želim tako nešto veliko i tako nešto važno. To nek on dadne nekome drugome. To su neke druge osobe koje je on odabrao i koje su za to rođene. Ja ću se zadovoljiti samo…« I zato: »Pa ne treba moja molitva biti tako ‘strašna’. Mogu je i sjedeći moliti. Ne moram klečati. Smijem i drijemajući moliti. Važno je da se obavi i da se ne propusti i ne zanemari.« Da, istina, nije važan stav i nije bitan položaj tijela za molitvu, tj. za susret s Gospodinom. Sve je to istina. Važan je stav srca koje ono želi iskazati i zbog toga u službu molitve staviti i um i tijelo i sve, pa čak i prostor u kojemu se moli prema onoj Gospodinovoj zapovijedi koja glasi: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svim umom svojim i svim svojim bićem«.

Kada mi je do nekoga stalo i želim ga susresti, onda se uredim, umijem, obučem u svečano odijelo da ga ne uvrijedim, nego da mu se dostojno predstavim, pa čak i boljim i ljepšim nego što jesam. Ponovimo, nisu to bitne stvari za molitvu, ali su znakovi ljubavi koju iskazujemo prema Ljubljenom. Sjećam se kada sam kao mladi bogoslov susreo jednu pobožnu staricu koja me upitala kako ja inače molim. Onda sam samouvjereno i s »mnogo teološkog znanja« rekao kako nije važan položaj tijela. Na to se ona nadovezala i kazala: »Ja, kad nešto važno i veliko želim izmoliti od Gospodina, onda to činim u kutu svoje sobe klečeći i uzdignutih ruku i mogu ti reći da sam skoro uvijek bila uslišana.« Ovdje mi se javlja slika sv. Franje Asiškog koji se skinuo do gola da bi u potpunosti mogao reći: »Oče, koji si na nebesima«.

Vidimo praoca Abrahama: nije kleknuo, nije se sagnuo, nego se navodi da je pao ničice. To »pade ničice« onaj je trenutak u našoj liturgiji kada se svećenik na Veliki petak na početku svetih obreda prostre pred oltarom u šutnji, isto tako kod svećeničkog ređenja i redovničkog zavjetovanja, kada se mole litanije svih svetih, svi kleče, a ređenici, odnosno zavjetovanici, leže prostrti na tlu. No da ne bismo ipak shvatili kako je bitna ova teatralnost u molitvi, sjećam se još primjera dragog pokojnog subrata fra Marijana, koji mi je, dok sam još bio u novicijatu, rekao: »Kad za nekog iskreno želim moliti, onda sam spreman za njega umrijeti i dati svoj život Gospodinu«. Tako mi je ispričao kako je jedna obitelj imala bolesno dijete od rođenja, za koje su oni mnogo molili, obilazili liječnike i bolnice i da mu ih je bilo žao, pa je jednom u dubini svoga srca rekao: »Evo, Gospodine, uzmi moj život, a daruj zdravlje ovom djetetu«. Nedugo nakon toga djetetu je krenulo na bolje. I rekao je fra Marijan: »Evo, Gospodin je i mene podario zdravljem!«

I još jedna misao o načinu razgovora s Gospodinom! Bilo bi dobro često se sjetiti evanđelja s početka korizme: »Kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti« (Mt 6,5-6).