Gunđanje i zanovijetanje su prokletstvo. To je kao da čovjek proklinje samoga sebe, a onda dolazi gnjev Božji. Poznavao sam dvojicu zemljoradnika iz Epira. Jedan je bio otac obitelji i imao jednu ili dvije njive i u svemu se pouzdavao u Boga. Radio je koliko je mogao, bez tjeskobe. “Napravit ću koliko stignem”, govorio je. Više puta mu se dogodilo da su mu neki snopovi strunuli od kiše, jer ih nije stigao pokupiti, a neke mu je otpuhao vjetar. No on je za sve govorio “Slava Tebi, Bože” i sve mu je išlo dobro. A onaj drugi je imao mnogo njiva, stoku itd. Ali nije imao djece. Ako si ga upitao: “Kako si?” odgovarao je; “Ma pusti, ne pitaj”. Nikada nije rekao “Slava Tebi, Bože”, samo je gunđao i zanovijetao. A da vidite, jednom mu ugine krava, drugi put mu se dogodi ovo, ili ono. Imao je sve, ali nije imao napretka.
Zato kažem, slavljenje Boga je velika stvar. Od nas ovisi hoćemo li okusiti ili ne blagoslove kojima nas Bog dariva. Ali kako da ih okusimo, kada nas Bog, na primjer, dariva bananom, a mi mislimo što li to bolje jede taj i taj brodovlasnik? Koliko ljudi jede samo suhi dvopek, ali danju i noću slave Boga i hrane se nebeskom milinom! Ti ljudi stječu duhovnu osjetljivost i poznaju milovanje Božje. Mi to ne znamo, jer se naše srce prekrilo ljepljivim muljem i ništa nas ne može zadovoljiti. Ne razumijemo da se sreća nalazi u vječnosti, a ne u ispraznosti.
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar