Elizabeta se rpdila god. 1271.. kao kraljevska kcerka aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja je potjecala iz sicilijske kraljevske kuce. Tek sto joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi - sto bi morao biti normalan preduvjet braka - vec o politickim probicima. Druga bi zena na Elizabetinu mjestu kukala i jalovo oplakivala svoju sudbinu, a ona je izabrala bolji nacin. Kao krscanka prihvatila je stvarnost i nastojala se u njoj ponasati kako je najbolje znala i mogla, te ciniti ono sto je dobro.
Elizabeta je rodila jednog sina, kome ime dade Alfonz, a koji ce Oca naslijediti na kraljevskome prijestolju, i jednu kcerku, kojoj je dala ime Konstancija, a koja ce se udati za kastilskoga kralja Ferdinanda IV.
Elizabetin brak na zalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman, te podrzavao nezakonite i grjesne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao cak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evandjeoskom strpljivoscu i nadljudskom dobrotom podnosila preljubnicke cine svoga muza. Promatrajuci sve to, ona je pronalazila smisao svoga zivota u djelima ljubavi prema bliznjemu, u molitvi i pokori za obracenje svoga muza. Plakala je, ali vise zato sto se muzevljevim preljubom Bog vrijedja, nego sto je njoj samoj i nepravda i sramota nanesena. Njezin heroizam u kreposti isao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila cak i nezakonitu djecu svoga muza.
Kad joj je poodrastao sin Alfonz i dosao u sukob s ocem, Elizabeta se kao andjeo mira postavila izmedju dvije zavadjene i naoruzane strane sprijecivsi tako krvoprolice. Kralj ju je , spocitavajuci joj da pristaje uz Alfonzovu stranu, dao prognati u Alenquer, ali spoznavsi kasnije da je krivo sudio, pozvao ju je natrag i primio s najvecim pocastima.
U vezi s kraljevskim preokretom, pripovijeda se jedna afera koja se sa sigurnoscu ne moze potvrditi.
Navodimo je ipak kao jednu zanimljivost:
Neki je paz bio oklevetan da odrzava s kraljicom Elizabetom nedopustene veze. U stvari, kraljica se njime samo sluzila u dijeljenju milostinje. Kralj je odlucio pogubiti ga i to u vapnenoj peci. Za to su bili postavljeni nadglednici koji ce izvrsiti taj zlocin. Paza je, koji nije slutio nikakva zla, kralj poslao k njima. Na putu je usao u jednu crkvu i ondje se malo duze zadrzao na misi. To ga je spasilo od sigurne smrti. Na mjesto zlocina poslan je i klevetnik da se uvjeri je li izvrsen kraljev nalog. Nadglednici su ovoga bacili u goruce vapno, misleci da je on onaj pravi koga moraju usmrtiti. Kad je kralj saznao sto se zapravo dogodilo, upoznao je u tom dogadjaju Bozji zahvat, koji je Bog ucinio da potvrdi neduznost njegove zene.
Ovo dalje nije legenda, vec dokazana stvarnost. Kad se kralj Dionizije tesko razbolio, kraljica ga je Elizabeta sama brizno dvorila. Njezina nesebicna ljubav tako je djelovala na njega da se i on posve preokrenuo, te raskajano i sveto u Gospodinu preminuo, 1325. godine.
Ostavsi udovica, kraljica se jos vecom revnoscu dade na dobra djela u korist siromaha i nevoljnika. Prodala je svoj imetak, svoje dragulje, a novac podijelila sirotinji i samostanima. Obukla je siromasni habit franjevacke trecoredice, te posla na hodocasce u Compostellu, na grob svetog Jakova. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je polozila tek na smrtnome casu. Prije toga je kao mirotvorka opet posla na put, da smiri spor izmedju svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Na putu za Estremoz uhvatila ju je jaka vrucica te je preminula, okrijepljena Sakramentima 4. srpnja 1336.god.
Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob te divne zene i majke brzo postade metom hodocasca. Ljudi su dolazili i po njezinu zagovoru molili i zadobili razne milosti.
Papa Urban VIII., proglasio ju je 25. svibnja 1625.g. svecano svetom.
Ta svetica uci nas kako moramo biti mirotvorci, te ondje gdje medju ljudima postoji jaz, graditi mostove. Na ljudsku gledajuci, njezin zivot bio veliki "torzo", nesto promaseno. Ali ta zena velike vjere, svetosti i najvece ljubavi znala je to pretvoriti u pravu epopeju herojske kreposti i djelotvorne ljubavi prema Bogu i bliznjemu. I jer je bila sposobna mnogo ljubiti, svoj je zivot pretvorila u ruzicnjak svetosti.
Razumijemo posve one brojne hodocasnike sto su
stoljecima dolazili na njezin grob. Nisu oni na njemu trazili samo cudesna uslisenja, vec su htjeli odati postovanje jednoj velikoj zeni, koja je znala biti velika u teskom zivotu, u okolini koja joj je zadala mnoge boli.
IME je hebrejskog porijekla i znaci: BOG JE MOJA PRISEGA.
Dragim vjernicama i prijateljicama Elizabetama, koje slave svoj imendan na dan Sv. Elizabete Portugalske kao i dragim slavljenicama imena Laura, kojeg se katolicki kalendar spominje....Sretan i blagoslovljen imendan od <3!!!
https://www.youtube.com/watch?v=i3LGRl9dZHY&feature=youtu.be
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar