21. SRPNJA - Sveti LOVRO IZ BRINDISIJA, redovnik i Crkveni naucitelj (1559.-1619.)
Jedan je od velikih likova potridentske crkvene obnove kapucin Lorenzo Russo, poznatiji kao Lovro iz Brindisija. Rodio se u tom gradu Brindisiji, u Apuliji 22. srpnja 1559.g. Ostavsi siroce bez oca, jos kao djecak bijase primljen medju konventualske ucenike, te zapoce svoje humanisticke nauke. Kad mu je umrla i majka u dobi od 14 godina, Lovro napusti sjemeniste svoga rodnoga grada, te podje k stricu u Veneciju. Ondje se upoznao s kapucinima i stupio u njihov red.
Novicijat je zavrsio u Veroni. nakon prvih zavjeta poceo je studijem logike u Padovi, a zatim je u Veneciji studirao filozofiju i teologiju. Kako je bio veoma ostrouman i nadaren smislom za znanost, dao se svim zarom na proucavanje Svetoga pisma. U tom je postigao izvanredne uspjehe zahvaljujuci osobito studiju starih biblijskih jezika. Hebrejski je tako dobro naucio da je svojim znanjem iznenadjivao i same zidovske rabine.
Lovro je u Veneciji bio zaredjen za svecenika 18. veljace 1582.g. Povjerena mu je sluzba profesora teologije, pa je tako mogao nastaviti omiljenim daljnjim proucavanjem bogoslovske znanosti ne zanemarujuci pri tom ni pastoralni rad, osobito propovijedanje. Za to je imao mnogo smisla i talenta. Kako si je svojim znanjem i kreposcu brzo stekao veliki ugled, poceli su mu povjeravati odgovorne sluzbe. Postao je gvardijan, ucitelj novaka, pa onda provincijal toskanske provincije. Kroz dvije godine obavljao je u Rimu sluzbu propovjednika za Zidove, a onda je postao opet provincijal, pa generalni definitor svoga reda.
God.1601., mnogo je pridonio pobjedi krscanske vojske nad Turcima u Stolnome Biogradu u Ugarskoj, a god. 1606. dolazi u Prag, gdje se - na carev poziv - suprostavio protestantima. Na tu je temu napisao takodjer i knjigu: 'Lutheranismi hypoyposis' - odvazno i radikalno osporavanje luteranstva u cjelini, koje, medjutim, nije objavljeno. Vrativsi se u Italiju god. 1613., izabran je za kapucinskog generala. Za vrijeme te sluzbe, kroz 3 godine je pjeske obisao sve kapucinske provincije po Europi, otklanjajuci posvuda zloupotrebe, sto se bijahu uvukle u Red, brinuci se za obnovu redovnickog zivota i stege u njemu. Svojom je revnoscu, bracu ispunio udivljenjem, a i zanosom za redovnicke ideale.
Ostatak svog zivota, Lovro je proveo kao izvanredan propovjednik koga su posvuda rado slusalii kao diplomatskog posrednika izmedju raznih knezova i kraljeva. Zbog svega toga gotovo je stalno bio na putu. Koncem svibnja 1619.g. dosao je u Lisabon.
Ondje se nakon mjesec dana razbolio te 22. srpnja (tocno na svoj rodjendan), u dobi od 60 godina preminuo, oplakivan od kraljevskoga dvora i svih onih koji su ga poznavali.
U knjigu svetih upisan je 1881.godine
Sv. Lovro je mnogo propovijedao, no znao je da za obnovu vjere i obnovu krscanskog zivota sve to nije dostatno. Trazi se vise od propovijedanja. Zato je obicavao govoriti: "Oruzje kojim zelimo braniti vjeru jest ovo: svet zivot njezinih propovjednika i ucitelja, te strpljivo podnesene muke i progonstva; srca se ne osvajaju macem, nego uvjerenjem."
"Rastuci od djetinjstva u franjevackoj skoli, uspio je izraziti kristocentricnu duhovnost. U njegovu duhovnom kristocentrizmu dolaze do izrazaja narocito dva vida: ljubav prema Euharistiji, osobito u zrtvi Svete Mise, te ljubav prema Majci Bozjoj" (Arturo M. da carmignano di Brenta).
Misu je znao u velikoj poboznosti i utjehi i po nekoliko sati sluziti pa je u tom pogledu u povijesti svetaca jedinstven slucaj.
Ljubav prema Majci Bozjoj iskazivase u Misama sto ih je sluzio Njoj u cast, u molitvama i u vatrenim propovijedima. Kad je govorio o Mariji, iz njega je izbijala neka sveta vatra. Gospi u cast cinio je subotom i uoci Njezinih svetkovina velike pokore. Kao izraz svoje izvanredne marijanske poboznosti ostavio je iza sebe jedno od svojih najljepsih djela, svoj 'Mariale'. To je bogata zbirka njegovih propovijedi o molitvi "Salve Regina", o "Magnificatu", te raznih propovijedi za Gospine blagdane.
"Mariale, je rijecit dokument Lovrine njeznosti prema Djevici, ali ujedno i prava mariologija, bogata, temeljita, potpuna, iako pisana u govornickom stilu. Nema marijanske dogme ni povlastice o kojoj ne bi raspravljao, koju ne bi produbljivao, branio, ne popustajuci ipak poboznjackim pretjeranostima, ostajuci uvijek na temeljima solidne teologije. On je razjasnio, osvijetlio i branio one istine, koje tada od Crkve nisu bile jos definirane; kao Bezgrjesno Zacece, Uznesenje na Nebo, Marijino sveopce posrednistvo. (Ta posljednja istina nije jos ni danas definirana.) S tim se djelom, iako ne posve organskim, svetac autoritativno uvrstava medju najvece mariologe sve do svoga vremena" (Arturo M. da Carmignano di Brenta).
Svojim se teoloskim spisima Sv. Lovro proslavio ne samo u mariologiji, nego i u drugim granama svetih znanosti. Sva su mu sacuvana pisana djela zaslugom venetskih kapucina objavljena tek g.1956. ta zbirka sadrzi njegovih 10 glavnih djela u 15 svezaka. Ona se mogu podijeliti na 4 vrste: propovijedi, svetopisamske rasprave i tumacenja, vjerske prepirke, osobni i autobiografski spisi.
Zbog tih ga je djela, kao i radi njegova svetoga zivota, papa Ivan XXIII., 19. ozujka 1959.g., proglasio nauciteljem Crkve, davsi mu naslov "apostolski naucitelj".
IME je latinskoga porijekla i znaci: LOVOR, VIJENAC.
Suzana Solis Suprostivija se je protestantima ca volu nosito lovorov vjenac takoder i taljani .
Suzana Solis suprostavio protestantima. Na tu je temu napisao takodjer i knjigu: 'Lutheranismi hypoyposis' -
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar