Sv. Franjo Asiski rodio se pocetkom god. 1182. u Asizu, kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davsi mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Francesco (Franjo), s kojim je taj svetac usao u ljudsku povijest.
Malisan je u zupnoj skoli Sv. Jurja naucio citati i pisati. Kao djecak i mladic bavio se prodajom sukna, sto je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao zivahni je mladic u sebi osjecao vatrenu zelju da bude prvi, da prednjaci, da se na neki nacin odlikuje. Volio je svecanosti, raskos, bio je prilicno lakomislen. Uz te manje savrsene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankocudnu osjecajnost, samilost prema siromasima kojima bi djelio obilnu milostinju, a bio je i cudoredno neporocan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio vodja vesele mladenacke asiske druzbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrositi dosta oceva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oruzanim razmiricama izmedju Asiza i Peruggije, izmedju naroda i feudalaca. Vec se u tom razdoblju njegova zivota lako nazrijevaju klice Bozjega poziva.
Kad je franjo dosao iz zarobljenistva iz Peruggie, te se oporavio od odulje bolesti, iako se nesto u dusi bijase vec promijenio, pokusao je ipak poci za slavom novim putovima, i to onom slavom koja dolazi od oruzja, od junastva u oruzanoj viteskoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Puggli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijase tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.
Franjo se tada vratio u Asiz, ondje raskrstio sa veselim drustvom, te zapoceo zivot revnog razmisljanja i poboznosti. Da svlada ono sto mu po naravi bijase odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodocasce u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205., bijase opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput cuo zov Raspetoga: "Franjo, podji i popravi mi crkvu, jer, kako vidis, sva je u rusevinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana, te ondje povucen provodio vrijeme u razmatranju, molitvi, pomalo ipak zabrinut kako ce izbjeci ocevu gnjevu, koji je bio nad njim razocaran. Razocaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i emocija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponasanjem palo u vodu.
Potpuno u srcu obracen i posve opredjeljen za Krista, Franjo se javno pred poboznim asiskim biskupom Gvidom II., odrekao svih dobara i prava na ocinsku bastinu. Time se kao pokornik i Bogu posvecena osoba podlozio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Cujte me i shvatite dobro! Do ovog sam casa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s vecim pouzdanjem mogu reci: "Oce nas, koji jesi na nebesima, u Tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja."
Nalazeci se jednog dana u crkvi Sv. Marije Andjeoske, cuo je kod Mise ove evandjeoske rijeci: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuce, ni stapa, jer radnik zasluzuje uzdrzavanje!" (Mt 10, 9-10). Cuvsi te rijeci, bio je tako snazno zahvacen ljubavlju prema siromastvu da je uskliknuo: "To je sto trazim, to je sto svim srcem zelim!" Kasnije mu je svecenik protumacio sav smisao tih rijeci, a i onih koje iza njih u Evandjelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromastvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilazenje i propovijedanje Radosne vijesti Bozjemu puku.
Tako poucen i zahvacen Bozjom rijecju iz 10. glave Matejeva evandjelja, Franjo je svoju pustinjacku odjecu zamijenio "minoritskom"-manje brace, kako ce kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odlozio je remen, sandale i stap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada obicavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj zupnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim zarom izrekao svoju prvu pokornicku i moralnu propovijed: "jednostavnom rijecju, ali velikodusnim srcem, pobudjujuci i izgradjujuci svoje slusatelje". Za svoju je zarucnicu izabrao sestricu siromastinu, a te ce neobicne zaruke genijalni Dante, koji ce i sam postati franjevacki trecoredac, otpjevati u stihovima svojim nenadmasivim pjesnickim perom.
Franjino je propovijedanje palilo, a jos vise primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridruzise mu se prvi sudrugovi novoga nacina zivota: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 zajedno s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poucavao, a onda poceo slati na propovijedanje. Sakupivsi neke evandjeoske tekstove, sastavio je prvu kratku 'Formulu zivota' ili 'Prvotno pravilo zivota manje brace'. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210.god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje brace, kako ga je svetac nesto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evandjeoskih motiva i pobuda. Zelio je da sljedbenici i clanovi Reda manje brace, budu evandjeoski ponizni, spremni na sluzenje i pokoravanje svima. Tako to tumace najbolji i najkompententniji Franjini zivotopisci Celano i sveti Bonaventura. U nase vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, druzbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evandjelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, sto im namrijese njihovi utemeljitelji.
Potvrdivsi franjevacko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male brace da posvuda propovijedaju Evandjelje, a velikom tonzurom, kakvu su u jos ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klericki red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaredjen za djakona, pri cemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svecenickom redjenju.
Serafski otac sv. Franjo gori sav, vatrom za duse. Zato zeli postati misionar i mucenik. Nakon sto je osnovao i drugi franjevacki red - klarise - ili "Siromasne dame od sv. Damjana", odjenuvsi prije toga u redovnicko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Spanjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kuci ne dosavsi do cilja. No, nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219., uspio ipak doci u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je nacin svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom Istoku. Vrativsi se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220., te prepustivsi upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda odrzavajuci kapitule ili skupstine. U to je vrijeme unutar franjevacke zajednice medju Franjinim ucenicima nastala rasprava, koju su neki zivotopisci mozda i uvelicali. No prilicno je povijesno utemeljeno da se mnogima savrseno, apsolutno siromastvo cinilo odvise strogim i neostvarivim. Papin je zastunik tada bio u prilog jedne blaze linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesnicar Lortz pise o tome: "Nikada se u tijeku Crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najzivotnije poslusnosti kao u Franji."
Franjo je dvije godine prije smrti usao u posljednji odsjek svoga duhovnog puta, u misticnu suoblicenost s Kristom, koja je po svetim ranama sto ih je primio, dobila i svoj vidljivi izraz. Tesko bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije Andjeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj zivotni poziv, Polozen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma, u subotu 3. listopada 1226.g., u 7 sati uvecer. Toma Celano pise: "Smrt je pjevajuci primio". U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca", smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i docekao.
Papa Grgur IX., vec dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u cast dvostruka velicanstvena bazilika. U nju je god. 1230., bilo preneseno svecevo tijelo. Kasnije se dogodilo nesto pomalo neshvatljivo: da se vise nije tocno snalo za svecevo tijelo. Nakon mucnih radova tijelo je napokon god. 1818., opet pronadjeno pod glavnim oltarom. Danas se cuva u donjoj bazilici na povisenom mjestu.
Iz zivota Sv. Franje:
1182. Rodio se u Asizu. Roditelji su mu Petar Bernardone i majka Ivana, nazvana Dona Pika.
1202.-1203. Za vrijeme zatocenistva u Perudji, Franjo pocinje razmisljati o novome stilu zivota.
1205. Tajanstveni san u Spoletu: "Franjo, tko ti moze vise uciniti: gospodar ili sluga?" "Zasto umjesto Gospodara trazis slugu?" Iste godine s Raspela u crkvici Sv. Damjana cuje: "Idi, Franjo, i popravi moju kucu koja se rusi!"
1207. Pred biskiupom Asiza biva razbastinjen od zemaljskoga oca.
1208. Slusa u Porcijunkuli Evandjelje o poslanju apostola i prepoznaje ga kao temelj svoga poziva.
1209. 16. travnja S prvih 12 drugova dolazi u Rim gdje papa Inocent III., usmeno potvrdjuje njegov nacin zivota. Tako nastaje Prvi franjevacki red, Red manje brace.
1211. 28. ozujka U Porcijunkuli prima u svoje bratstvo Klaru, i tako nastaje Red siromasnih gospodja - Klarise.
1212. U Alvianu obecaje Franjo Pravilo za one koji zive u svijetu: prva ideja o Trecem franjevackom redu, danas Franjevacki svjetovni red. - Iste godine Franjo s nekolicinom brace polazi u Siriju, ali se zbog "protivnih vjetrova" mora zaustaviti na nasoj obali. Uz taj dogadjaj vezane su i tradicije o Franjinu boravku u Zadru, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu.
1216. Netom izabrani novi Papa Honorije III., u Perudji odobrava Franji "Porcijunkulski oprost".
1219.-1220. Drugi put polazi u Siriju i pohadja Svetu zemlju.
1220. 16. sijecnja Prvi franjevacki mucenici u maroku.
1221. Kapitul na rogozinama. Iste godine "treci red" dobiva cvrscu organizaciju.
1223. 29. studenoga papa Honorije III., potvrdjuje Pravilo Reda manje brace, sto ga je Franjo sastavio u Fonte Colombu. Iste godine o Bozicu dogadjaj u Grecciju.
1224. Na La Verni u rujnu Franjo prima svete stigme-rane.
1225. U zimi boravi u Sv. Damianu gdje vjerojatno sastavlja jedan dio "Pjesme stvorova".
1226. uvecer 3. listopada U blizini crkvice Porcijunkule franjo umire.
1228. 16. srpnja Papa Grgur IX., proglasava Franju svetim.
1979. Pap Ivan Pavao II., proglasava Franju zastitnikom ekologa.
IME je germanskoga porijekla te je isprva znacilo: SLOBODAN, dok je kasnije poprimilo znacenje: FRANCUSKI.
ZASTITNIK je: EKOLOGA, PJESNIKA. Takodjer, ZASTITNIK je ITALIJE.
Sretan i blagoslovljen imendan dragim slavljenicima imena; Franjo, Francisko,, Franciska, Franka, Frenk i svima sa inacicom dragog naseg Sveca Franje od
!!!Krunica svete Gertrude za oslobođenje duša u čistilištu
Krunica svete Gertrude: Isus je obećao sv. Gertrudi da će svaki put kada se izmoli ova molitva – pa i ako se izmoli više puta dnevno – osloboditi tisuću duša iz čistilišta.
Moli se na običnu Gospinu krunicu.
Apostolsko vjerovanje na križ.
Slijedi jedan Očenaš, tri Zdravomarije i Slava Ocu.
TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Na zrno između desetica jedan Očenaš.
Na svako zrno u desetici moli se sljedeća molitva:
Vječni Oče, prikazujem ti predragocjenu krv tvojega božanskoga Sina Isusa Krista, zajedno sa svim svetim misama koje se danas slave po čitavu svijetu, za duše u čistilištu, za grešnike u Crkvi, za grešnike u mojoj kući i u mojoj obitelji te za svu nerođenu djecu. Amen. *
Na kraju svake desetice završiti sa sljedećom molitvom:
Presveto Srce Isusovo, otvori srca i um grešnika za istinu i svjetlo Božje. Bezgrešno Srce Marijino, moli za obraćenje grešnika i za cijeli svijet.
Slava Ocu…
Sljedeću deseticu započeti s Očenaš.
*Isus je obećao sv. Gertrudi da će svaki put kada se izmoli ova molitva – pa i ako se izmoli više puta dnevno – osloboditi tisuću duša iz čistilišta. U ovoj krunici ta se molitva moli pedeset puta. Ako se ova krunica izmoli samo jedanput, Isus će osloboditi 50 000 duša iz čistilišta.
Sveta Gertruda mnogo je molila za siromašne duše u čistilištu. Misama, pokorom i dobrim djelima mnogim dušama je skratila čistilišne muke i otvorila im vrata nebeska. Dok bi svećenik na svetoj misi podizao hostiju, ona bi molila: “Gospodine, Sveti Oče, prikazujem Ti svetu hostiju za sve one koji su na zemlji, u čistilištu i na Nebu…” U tome trenutku promatrala bi mnoge izbavljenike na prolazu iz čistilišnih muka u Nebo
Amen.Josip Blažević
3. listopada u 21:10
DOBRO MI DOŠLA SESTRICE SMRTI!
"Umalo ne završismo u kraljevstvo Božjem, Bože sačuvaj", ote se "pobožan" uzdah jednom fratru nakon za dlaku izbjegnute smrti u prometu! A sv. Franjo smrti se radovao kao sestri. U noći njegova preminuća prigoda je zaustaviti se pred tim otajstvom kroz koje nam je svima proći, koje nas nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Smrt je odraz života. Nije točka, nego tri točke i uskličnik! Na početku svoga obraćenja sv. Franjo je ustvrdio: "Bog me je poslao da budem nova budala u ovome svijetu!" Tome načelu ostao je vjeran do posljednjega daha, izdaha, smrt nazivajući sestricom. Ne znam jesam li ovim išta želio reći. Šutnja pred smrću jedina je mogućnost. Ne znamo o njoj više od onoga što nam je objavio Sin Božji. A sv. Franjo bio je "alter Christus"! Drugi Krist! Zato nam njegova smrt također govori, samo ako mi znamo šutjeti, ove noći, noći njegova preminuća! Svim franjevkama i franjevcima upućujem čestitke prigodom svetkovine sv. Franje!
Sin Božji obećao je sv. Petru u Cezareji Filipovoj: »Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog. Što svežeš na zemlji, bit će svezana na nebesima, što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.«[282] Kada ljudi nešto obećavaju, onda se to može ili ne mora dogoditi, ako međutim Bog obećava, onda znamo, prema riječima Svetoga Pisma, da ne kasni Gospod sa svojim obećanjima. Zato vidimo kako je Krist nakon svog slavnog uskrsnuća predao Petru vrhovnu vlast riječima: »Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje.«[283] Govoriti dalje o Crkvi Kristovoj, a bez sv. Petra, znači Boga nazvati lašcem. Zato nije čudo, kada je Francuz Barane odgovorio Napoleonu na pitanje, da li Crkva može postojati bez pape, da Crkva može biti bez pape isto tako kao i Napoleonova vojska bez Napoleona. Pošto je sv. Petar ostavio svijet, a Crkva ima trajati do konca svijeta, onda je jasno, da vrhovna vlast u Crkvi prelazi na nasljednike Petrove, kao što je to odredio Isus Krist. Svakom čovjeku zdrave pameti jasno je da za postignuće svog vječnog cilja mora ostati vjeran Crkvi, kojoj je papa glavar.
Prigovori protivnika, da je Katolička Crkva intolerantna, bez temelja su. Ako ima na svijetu krivotvorenog novca i robe, onda smo dužni na to upozoriti. Ali isto tako, i još više, dužni smo upozoravati ljude na duhovne krivotvorine, jer se radi o neizmjerno većoj šteti. Prigovori su bez temelja, jer Katolička Crkva ne kaže, koji će se čovjek i gdje spasiti ili ne, nego upozorava ljude, kako će se spasiti. Sud o tome pripada samo Bogu. Kada naglašujemo dužnost vjernosti prema sv. Petru do groba, ne iznosimo intoleranciju prema nijednoj osobi, nego iznosimo odgovor istine protiv laži, koja je protiv Boga, koji ne trpi nikakvih drugih bogova.
Dragi vjernici, kroz čitavu povijest Crkve kušali su protivnici da se nabacuju blatom na vrhovne predstavnike crkve, na nasljednike sv. Petra. Ovo nas ne smije pokolebati, jer nikad vrhovni predstavnici Crkve nisu utvrdili, da nema ljudskih slabosti kod njih pojedinaca. Ali Božja providnost bdije nad nasljednicima sv. Petra, i to nitko ne može poreći. Povjesničar Gregorovius, koji nije bio sklon papama, napisao je: »Povijest nema dovoljno junaka, a da bi mogla približno ocrtati djelatnost i neizmjernu slavu papa.«
Kada ističemo svoju vjernost sv. Petru i njegovim nasljednicima, s ponosom ističemo i ponovno obećajemo i prisežemo vjernost. To je i pitanje našeg obraza i časti. Nitko s malo trunka poštenja neće odobriti postupak jednog Jude, koji je za 30 srebrnika prodao svog učitelja i dobročinitelja. Svaki pošten čovjek osjeća, da je to čin podlosti. A kolika smo dobročinstva mi primili od vrhovnog glavara Katoličke Crkve, o tome ćemo se uvjeriti jednom, kad stupimo s onu stranu groba.
U minulom svjetskom ratu jedan francuski kapetan tražio je jednog teško ranjenog vojnika u streljačkom jarku. Najednom je' začuo povik: »Upomoć!« Požurio je i našao teško ranjenog vojnika između dva mrtvaca. Ranjeni upita: »Gospodine kapetane, da li ste možda svećenik?« »Nisam«, reče kapetan, »ali ću vas odvesti u previjalište, gdje ćete ga naći.« »Gospodine kapetane«, reče vojnik, »ja dugo vremena nisam ni u što vjerovao, ali vratila mi se vjera mog djetinjstva. To mi je vratio mrtvi drug. On je zvao svećenika, a pošto ga nije bilo, zamočio je prst u vlastitu krv i napisao riječi: Ja sam kršćanin i ostajem vjeran Bogu do zadnjeg daha.«
I mi, dragi vjernici, obećajemo, da – ako bude potrebno – pokažemo našu vjernost do posljednje kapi krvi, jer znamo kome prisežemo vjernost. Prisežemo je samom osnivaču Crkve Isusu Kristu, Spasitelju svijeta. Za one koji bi se pokolebali, a to su plašljivci, kažemo što piše pred crkvom sv. Petra u Rimu.
Tamo su tri rečenice: »Krist pobjeđuje. Krist vlada. Krist zapovijeda .« Sigurno je, da ništa i nitko ne može natjerati u laž ono, što je obećao Isus Krist sv. Petru, kada je rekao: »Ti si Petar, stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog. Što svežeš na zemlji, bit će svezana na nebesima, što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno na nebesima.«[284] Amen.
IZVOR: CP, sv. XCIV., 4822.–4825.; u svom Rokovniku Nadbiskup je zabilježio: »29.VI.1945. u katedrali [na] Petrovo – Ostajemo vjerni sv. Petru jer ga je Bog postavio vrhovnim poglavarom Crkve – da tako spasimo dušu.«IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 443–445.
Zagrebačka nadbiskupija
Izvor:
https://tinyurl.com/yd3r6uvd
https://tinyurl.com/yaxkv2az
https://tinyurl.com/y9d769wf
Josip Bibić http://newsaints.faithweb.com/year/1960.htm
Upravljanje
newsaints.faithweb.com
Josip Bibić http://newsaints.faithweb.com/CCS_Saints9.htm
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar