Ljubav Kristova
5 tim ·
Izbavi me, Gospodine, od čovjeka zlobna, *
zaštiti me od čovjeka nasilna:
od onih koji pakosti u srcu smišljaju, *
i čitav dan začinju kavge.
Kao zmije bruse jezike svoje, *
pod usnama im je otrov ljutičin.
Spasi me, Gospodine, od ruku zlotvora, †
čuvaj me od čovjeka nasilna *
koji hoće da mi noga posrne.
Oholice mi potajno nastavljaju zamku, †
užetima mrežu pletu, *
kraj puta klopke mi stavljaju.
Zavapih Gospodinu: »Ti si Bog moj! *
Poslušaj, Gospodine, krik mojih molitava!
Gospodine, Gospodaru moj, spasitelju silni moj, *
u dan boja zakloni mi glavu!«
Ne daj da se ispune želje zlotvora, *
ne daj da svoje on izvrši namjere!
Znam da će Gospodin dati pravo ubogu *
i pravicu siromasima.
Zaista, pravedni će tvoje ime slaviti, *
pred tvojim će licem boraviti čestiti.
Ps 140 (139), 1− 9. 13− 14.
SVETA VERONIKA - HRABRA ŽENA SA GOLGOTE
Veronika bijaše mlada djevojka, stasita i lijepa. Tog je dana poranila u trgovinu kupiti novi rubac za koji je dugo odvajala novac, kako bi za pashalnu svečanost, što će je slaviti u krugu svoje velike obitelji, okitila svoju glavu novim pokrivalom i tako bila još ljepša.
Dugo je u trgovca razgledala ponuđeno, s pola uha slušala silne pohvale što ih je rječiti trgovac nizao za svoju robu i neodlučno odvajala primjerke koji su joj se najviše svidjeli. Jedan rubac bijaše protkan zlatnim i srebrnim nitima, prošaran čudesnim bojama i obrubljen svilom. "U ovom si rupcu k’o kraljica od Sabe! Taj kupi" - nutkao ju je poduzetni trgovac. Rubac je uistinu bio krasan i sigurno bi u njemu prelijepo izgledala, no kad je čula cijenu bez oklijevanja vratila ga je na policu. Drugi bijaše istkan u duginim bojama, prozračan i lagan poput daška vjetra s planina. Kad je njime pokrila k’o noć crne i sjajne uvojke lice joj je zablistalo svjetlošću neba.
"Ne biraj dalje, ovaj kupi. Pogledaj samo, ljepotom ćeš zaluditi i mlada i stara!" - nije odustajao trgovac, svejednako trčkarajući oko Veronike prinoseći joj ogledalo da se i sama uvjeri. Ali, iako cijenom pristupačan, ne odabra ni ovaj. Ruka joj posegnu za trećim, bjeljim od snjegova što nekad zimi zapraše ulice Jeruzalema. Iako jednostavan, bez ukrasa i šara, nekako joj ovaj rubac bijaše najmiliji. Tkanina je bila tako meka, kad ga je zaogrnula činilo joj se kao da je miluju nježne dječje ručice.
"Evo, ovaj kupujem!" - pokaza trgovcu.
"Hm, hm... - mumljao je trgovac - skromna Veronika uvijek odabire jednostavno, neupadljivo, ali zato najljepše!"
Zadovoljna krenu kući. Iz glavne ulice dopirala je galama i vika. Sve su se glasnije čuli grubi povici i zluradi smijeh svjetine. Veronika je uvijek izmicala gužvama i razuzdanim skupinama. Htjede i sada, a onda je netko u trku gurnu i ona, ne znajući zašto, pođe žustrijim koracima za glasovima što su postajali bliži. Kad je izašla na glavnu ulicu najprije od nagurane svjetine ništa nije vidjela, ali joj uši zapljusnuše svakojake riječi optužbi, vrijeđanja, skanjivanja i izrugivanja. Progura se Veronika i izdignuvši se na prste vidje rimske vojnike što su odmicali svjetinu i krčili put. Nikome nisu dali približiti se povorci. Za njima, polako vukući teški drveni križ, krvav i sav izranjen posrtao je On. Ljudi su se gurali, podižući stisnute pesti, a vojnici bi ih daleko odmicali da se nitko ne približi osuđeniku. Ako je tkogod i poželio pomoći ovom krvavom i izmučenom jadniku, nije mogao do njega. Čak i mnoštvo žena što je naricalo i plakalo idući za njim, vojnici su držali na udaljenosti.
Veronika se progura još bliže, protrlja oči ne vjerujući. To zaista bijaše On. Onaj dobri Nazarećanin što je mnoge gubave očistio, mrtve vratio u život, tužne i očajne utješio riječima istine i nade, hromim i kljastim oživio udove, slijepim darovao vid, a gluhima sluh. Gladne nahranio, umorne okrijepio, svakog primio u svoje srce, svakom pružio svoj dlan i riječ. I djevojka ne mogaše vjerovati da Isusa, tu Utjelovljenu dobrotu tako okrutno muče.
"Bože veliki, što se to događa, kakvi su to ljudi što dobrotu tako kažnjavaju, umjesto zahvalnošću, mukom ljubavi uzvraćaju ?" - i zaplaka od nemoći da nešto učini.
Baš u taj tren Isus je prolazio tik uz skupinu u kojoj i ona bijaše. Izbliza mu je vidjela izranjeno čelo, izgrebano i izbodeno oštrinom trnove krune, okrvavljeno rame na koje je nalegnuo težak drveni križ. Gledala mu je drhtave ruke i klecava koljena što su s mukom činili svaki novi korak.
"O, Učitelju, - bezglasno je zavapila - kako da Ti pomognem?"
Vojnik se približi. Gurnuvši najprije Isusa dođe do svjetine grubo je odmičući. Odjednom Veronika ponesena nekom nepoznatom hrabrošću i novom snagom odgurnu vojnika. Ovaj smeten nesvjesno otvori prolaz krhkoj djevojci koju ne uplaši ni njegovo koplje ni njegova grubost. I dok se vojnik pribrao Veronika je stajala pred Isusom.
Sad je još bolje vidjela dubinu rana. Krvave kaplje znoja što su mutile pogled i pekle u ovim dobrim očima. I sama je osjećala bol što je iskrivila ovo milo lice i oćutila silnu patnju koju Isus proživljava čitavim svojim bićem. Možda je bio žedan? Umoran, sigurno. Možda je zadnjom snagom nosio križ? A ona, ona nije imala ni vode da mu ovlaži usne, ni ruke jake da mu ponese križ. I onako nemoćna raširi ruke, a u njima zašušti novi rubac i Veronika gotovo kliknu od radosti - ima nešto za Isusa. Kleknu pred Njega i podiže nudeći mu svoj novi, bijeli, k’o latice cvijeća meki rubac. Prihvati Isus pruženi rubac i zahvalno se bolnim očima zagleda u suzama ovlaženi djevojčin pogled. Podiže rubac i njime otare krvavo i znojno lice. Kad joj je vraćao rubac Veronika vidje toplinu i n
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar