Velike su zasluge Pija IX. za Crkvu u Hrvata. Uz zalaganje hrvatskog bana Josipa Jelačića uzvisio je 1852. zagrebačku biskupiju na rang metropolije i nadbiskupije, a zagrebačkog nadbiskupa Jurja Haulika imenovao je 1856. kardinalom. Kardinalom je 1877. proglasio i zagrebačkog nadbiskupa Josipa Mihalovića. Proglasio je 8. prosinca 1854. dogmu o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije, a u teškim političkim previranjima otvorio je 8. prosinca 1869. I. vatikanski sabor na kojem je 1870. izglasana dogma o papinskoj nepogrešivosti kada službeno naučava vjeru i ćudoređe. Svojim mudrim savjetima pomogao je svetom Ivanu Boscu utemeljiti salezijansku družbu, tako da je zaslužio naziv „Don Boscov papa“. Giuseppe Garibaldi osvojio je 1870. s pijemontskom vojskom čitavu državu i Rim, a Papinsku Državu priključio je Italiji. Papa je odbio ponuđeni „Zakon o jamstvima“ i proglasio se „vatikanskim zatočenikom“.
Blaženi Pio IX, 255. rimski biskup, nakon svetog Petra papa s najdužom vladavinom (31 godina, 7 mjeseci i 23 dana), rođen je 13. svibnja 1792. kao Giovanni Maria Mastai Ferretti u Senigalliji (provincija Ancona, Marche), u aristokratskoj obitelji, kao deveto dijete grofa Girolama Mastaija Ferrettija i Caterine Solazzi. Nježan, pobožan i inteligentan dječak, školovao se od 1802. do 1809. kod redovnika pijarista, na slavnom plemićkom kolegiju u Volterri (provincija Pisa, Toscana), a zatim je u Rimu započeo studij filozofije i teologije. Napustio je 1810. Rim zbog političkih previranja, a ponovo se vratio 1814. kako bi se pridružio papinskoj plemićkoj gardi. Bolovao je u to vrijeme od epilepsije pa je njegov zahtjev odbijen. Nastavio je u Rimu studij teologije i završio ga 1818, a u travnju 1819. zaređen je za svećenika. U početku službovanja bio je rektor sirotišta i gostinjca „Tata Giovanni“ u Rimu, a od 1823. do 1825. boravio je u Čileu kao član papinog izaslanstva. Po povratku u Rim postao je ravnatelj gostinjca svetog Mihaela. U svibnju 1827. papa Leon XIII. imenovao ga je nadbiskupom Spoleta (Umbrija), papa Grgur XVI. postavio ga je 1832. za nadbiskupa Imole (Romagna), a 1839. imenovao ga je kardinalom. Grgur XVI. umro je 1846. i kardinal Mastai Ferretti izabran je za novog papu. Uzeo je ime Pio IX, a njegov izbor izazvao je veliko iznenađenje jer su pretežno konzervativni kardinali izabrali kandidata poznatog po liberalnim stajalištima. Odmah po stupanju na papinsko prijestolje Pio IX. pomilovao je više od tisuću zatvorenika i zajamčio slobodu prognanicima. Osnovao je civilnu vladu i stavio je pod nadzor parlamentarne skupštine, te zatražio od svojih ministara da reformiraju građansko pravo, kazneni sustav i javno obrazovanje. Odjek njegovih mjera bio je velik u Europi i svijetu, a posebno u Italiji, koja je glasno klicala „liberalnom papi“. Sve se naglo promijenilo kada se Pio IX. nije htio svrstati na bilo čiju stranu u ratu između kralja Karla Alberta Savojskog i Austro-Ugarske. Nakon revolucije 1848, pred kojom je pobjegao u Gaetu (provincija Latina, Lazio), zauzeo je konzervativno stajalište. Uz pomoć francuske vojske ponovno je 1850. osvojio Rim i Papinsku Državu.
Pontifikat Pija IX. činio se na prvi pogled poraznim zbog nestanka Papinske Države, ali je znatno ojačao duhovni autoritet pape. Smatrajući se zatočenikom, više nikada nije napustio Vatikan, a njegovo dobrovoljno zatočeništvo donijelo mu je opće simpatije izvan Italije i pridonijelo ugledu Svete Stolice. Sukobio se s Njemačkom zbog progona katolika (Kulturkampf). Uveo je crkvenu hijerarhiju u Englesku i Nizozemsku, osnovao 29 novih nadbiskupija i 132 biskupije, proglasio 123 kardinala. Zauzimao se za širenje misija u Africi i Aziji, a zaslužan je i za jačanje pobožnosti prema Srcu Isusovom i marijanskih pobožnosti. Najduži pontifikat u povijesti Crkve završio je na današnji dan, 7. veljače 1878. Papa Pio IX. umro je u Vatikanu, u 86. godini života. Želio je da ga pokopaju u bazilici svetog Lovre izvan zidina, ali je zbog političkih razloga najprije pokopan u bazilici svetog Petra. Kada su ga nakon tri godine prebacili u baziliku svetog Lovre, učinili su to tajno, jer je jedna fanatična antiklerikalna skupina htjela njegovo tijelo baciti u Tiber. Pio IX. bio je prvi papa koji je snimljen fotografskim aparatom. Blaženim ga je proglasio 3. rujna 2000. papa Ivan Pavao II. (sa stranice župe Jastrebarsko)
a razumijevanje sakramenta potvrde čini da je najbolje početi od njezina utemeljenja i povezanosti s Kristovim djelom otkupljenja. Kada je riječ o sakramentu krizme mnogi počinju od njezinih učinaka. Čini mi se ipak bolje, za razumijevanje ovog dara, početi od događaja Pedesetnice. Iz Djela apostolskih saznajemo da su se nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća apostolski zbor, Marija i drugi Isusovi učenici skupili u gornjoj sobi te ustrajali u molitvi (Dj 1,12). Tu su čekali ispunjenje Kristovog obećanja – dolazak Duha Branitelja. Na dan Pedesetnice, silaskom Duha Svetoga, apostoli su primili jakost za svoje poslanje koje je na sam dan Pedestnice mladoj Crkvi već pridružilo 3000 novih vjernika (Dj 2, 41).
Ovaj kratki prizor nam otkriva smisao sakramenta potvrde. Prema riječima katekizma potvrda je potrebna za upotpunjenje krsne milosti (KKC 1285). No, s pravom se pitamo što bi to točno nedostajalo krštenju da bi mu bio potreban dodatni sakrament? Valja razumjeti da se ne radi o manjkavosti sakramenta krštenja. On ostaje temeljni sakrament kršćana, bez kojeg je nemoguće razvijati vjeru i kršćanski život. Krizmom se darovi produbljuju i jačaju. Krivo bi bilo reći da se u sakramentu potvrde prima Duha Svetoga kao da ga na krštenju ne bi primili. Radije se radi o vrlo specifičnom daru kojeg krštenik prima i kojim razvija svoje krsne darove i obećanja. U krštenju postajemo djeca Božja. Time primamo i Duha Svetoga koji nas čini novim stvorenjima. Ipak svako „biti“ traži djelovati. U tom je bit potvrde. Krštenjem se rađamo kao nova stvorenja, postajemo djeca Božja i suobličujemo se Kristu spasitelju. Za kršćane to je prvi stupanj inicijacije. Ipak taj dar treba produbiti, iskrstalizirati i nešto s njim učiniti. Onaj koji je krštenjem postao kralj, prorok i svećenik mora kao takav i djelovati. To djelovanje zahtijeva da se suočimo sa svijetom koji nam nije uvijek sklon, niti je uvijek otvoren Božjim riječima. Uostalom na tom putu pred nama leže raznovrsne prepreke koje ne možemo sami nadići. Za to nam je potrebna posebna snaga Duha Svetoga koja će nam dati snagu u teškim životnim trenucima kako bi ustrajali u našem poslanju.
Upravo kako je apostolima koji su još nakon uskrsnuća primili Duha (Iv 20, 22) trebala posebna milost da pođu u svijet šireći vjeru tako i nama, koji smo po krštenju primili sinovstvo, treba sakrament – izlijevanje Duha Svetoga – koji će nam omogućiti da mi koji već „jesmo“ možemo i djelovati. Od potvrđenika se traži da svjedoče svoju vjeru javno, da ju šire i da ju brane. Taj zahtjev stoji kao nemogući zadatak onima oprskbljenima samo ljudskom snagom, ali onima koji primaju Duha ništa ne ostaje izvan dometa, jer ne djelujemo mi, nego Bog kroz nas. U tom pogledu stavljamo se u dugi niz proroka koji su bili Duhom obilježeni da izvrše Božje poslanje. Promatrajući povijest spasenja vidimo sebe kao nasljednike Božjih proroka. U Starom zavjetu Duh lebdi nad vodama i sve doziva u život. Kroz povijest spasenja izabranog naroda poziva Suce da čuvaju Božje zakone, silazi na kraljeve kako bi upravljali narodom, na svećenike kako bi prinosili žrtve i na proroke kako bi bili poslani u svijet. Naglasak na poslanje je ono što bi, uostalom, razlikovalo proroka Božjeg naroda od proroka okolnih naroda. Prorok ne bi nužno bio onaj koji proriče budućnost, nego onaj koji je od Boga primio Duha da izvrši ono posebno poslanje koje je Bog za njega pripremio. Na tom nizu proroka stoji i naš Spasitelj – Isus Krist. Nakon njegova krštenja Duh silazi na njega, a on započinje svoje javno djelovanje. Tu istu milost mi primamo sakramentom potvrde. Onaj koji je već prije ispunjen Duhom Svetim sad se stavlja na liniju proroka da izvrši ono djelo koje je Krist započeo. U tom se krije bit sakramenta. Ono je sakrament jakosti i poslanja u Crkvi.
Potvrda se stoga mora gledati u vidu sakramenta kršćanske inicijacije. Ono slijedi krštenju i dijeli ga biskup da se što jasnije izrazi crkveno zajedništvo u kojem se nalaze oni koji bi primili sakrament potvrde. Tako krizmanici produbljuju one darove koje su na krštenju primili i primaju svoje poslanje od Crkve i za Crkvu. Nju ostvaruju u potpunosti slavljenjem euharistije i svetim životom. Stoga onaj koji je primio sakrament krizme nije onaj koji bi priveo kraju svoj životni hod s Bogom, nego onaj koji od sada stoji spreman izvršiti zadatak koji je Bog samo za njega pripremio.
fra Robert Kavelj
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar