Slikovito rečeno svako se dijete odvaja od jedinstva s mamom u početnim fazama razvoja i pruža ruku tati da ga on povede u novi svijet u koji ne može ići samo.Tada dijete počinje avanturu upoznavanja opasnijih situacija.Vozit' će se u luna parku s tatom dok mama to neće moći ni gledati,učit' će voziti bicikl,počet' će plivati uz tatu i općenito istraživati nove uzbudljive stvari.Ali da bi krenulo u nepoznati svijet mora se opremiti unutarnjom sigurnošću i osjećati se dovoljno snažno.Tako nastaje osjećaj da nam netko drži leđa i taj se osjećaj unutarnje sigurnosti nekako uvijek vezuje za oca.To je onaj doživljaj da nam netko drži leđa,da smo podržani,da nismo sami,koji ostaje internaliziran i postaje dio nas i onda kada definitivno nitko više nije tu,ali sada ni ne mora biti,jer je to ugrađeno u nama i neotuđivo je.To je ona važna dimenzija koju dijete dobiva od oca koji je stabilan,svoj,snažan i kao takav prema djetetu zaštitnički i podržavajući.Upravo je to ona slika koju Isus koristi kada govori:"Zaista kažem vam ako se ne obratite i ne postanete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko".To po slikovitom primjeru odnosa djeteta i oca doziva u pamet odnos s Bogom kao Ocem.Imati tu nutarnju sigurnost,biti vezan s Njime,znati da je On tu i da nam čuva leđa i u opasnim situacijama svih mogućih vrtuljaka ovoga svijeta i jakih valova koja nas potapaju dok plivamo morima ljudskih života.Od Boga smo podržani i zato možemo čvrsto hodati ovom zemljom,jer On je uvijek tu i stalno nam svakoga dana poručuje:Ne boj se dijete moje