Iz doma jednog kršćanina!
Kršćanine – Idi, vjera te tvoja spasila!
Svako jutro dolazi Vjera do Izvora Svjetla, tuži se, na koljenima moli – Bože, usliši me, izbavi me od ovoga ropstva. O tako sam mala, strah me je, stalno sam u tami i ropstvu. Reci, što mi je činiti?
Svjetlo:
dao sam ti Razum, pitaj ga, on će te posavjetovati.
Vjera: Razumu moj - Zašto sam tako slaba, mala, nezrela i nejaka? Oblijeće me tama, mrežu oko mene plete, hoće da me orobi.
dao sam ti Razum, pitaj ga, on će te posavjetovati.
Vjera: Razumu moj - Zašto sam tako slaba, mala, nezrela i nejaka? Oblijeće me tama, mrežu oko mene plete, hoće da me orobi.
Razum:
Zašto i takva? Vrši zapovijedi Gospodinove i bori se protiv svojih strasti. Tako, naučiti ćeš i volju Božju vršiti. Ja tebe savjetujem a tvoja Volja neće da ti pomogne. Bez nje moja mudrost ničemu ne služi.
Zašto i takva? Vrši zapovijedi Gospodinove i bori se protiv svojih strasti. Tako, naučiti ćeš i volju Božju vršiti. Ja tebe savjetujem a tvoja Volja neće da ti pomogne. Bez nje moja mudrost ničemu ne služi.
Volja:
Ne optužuj mene, ti sam znaš koliko sam puta pokušavala izvući nas iz ove tame, da ne padnemo u ropstvo Gospodara tame. Koliko puta sam pokušala izići iz nemira, ljutnje, mržnje, ovisnosti, spletki, straha, stranih putova...ali ne, ne mogu poviše mene je hladno Srce, bez njegove topline ja ne mogu ništa.
Ne optužuj mene, ti sam znaš koliko sam puta pokušavala izvući nas iz ove tame, da ne padnemo u ropstvo Gospodara tame. Koliko puta sam pokušala izići iz nemira, ljutnje, mržnje, ovisnosti, spletki, straha, stranih putova...ali ne, ne mogu poviše mene je hladno Srce, bez njegove topline ja ne mogu ništa.
Vjera:
Srce moje, ti daješ vatru Volji mojoj – Zašto si ti tako hladan, besćutan, da se moja Volja brzo ohladi i padne?
Srce moje, ti daješ vatru Volji mojoj – Zašto si ti tako hladan, besćutan, da se moja Volja brzo ohladi i padne?
Srce:
Mene optužuješ, zašto sam hladan? Zašto sam ovakav? Zato što u meni nema Ljubavi. Ljubavi prema Bogu i čovjeku. O, kako bi tek bio vruć da mogu moliti i za neprijatelje svoje! Zašto sam takav pitaj svoj Razum, u njega je mudrost.
Vjera: Razume moj, mudrosti imaš, što mi je činiti, svi su protiv mene?
Mene optužuješ, zašto sam hladan? Zašto sam ovakav? Zato što u meni nema Ljubavi. Ljubavi prema Bogu i čovjeku. O, kako bi tek bio vruć da mogu moliti i za neprijatelje svoje! Zašto sam takav pitaj svoj Razum, u njega je mudrost.
Vjera: Razume moj, mudrosti imaš, što mi je činiti, svi su protiv mene?
Razum:
Da u meni je mudrost, ali snaga je u tebi Vjero moja. Ti si početak. Ti nas sve u tami držiš, u strahu i mraku. Da si barem kao gorušičino zrno, brda bi premještala. Vjero, ti ne vjeruješ niti jednu riječ Gospodinu, Isusu Kristu. Sav se tresem u strahu zbog nevjere tvoje.
Da u meni je mudrost, ali snaga je u tebi Vjero moja. Ti si početak. Ti nas sve u tami držiš, u strahu i mraku. Da si barem kao gorušičino zrno, brda bi premještala. Vjero, ti ne vjeruješ niti jednu riječ Gospodinu, Isusu Kristu. Sav se tresem u strahu zbog nevjere tvoje.
Volja:
I ja se tresem, mada uvijek pokušavam ali padam. Podigni me Vjero moja!
I ja se tresem, mada uvijek pokušavam ali padam. Podigni me Vjero moja!
Srce:
Mene je još veći strah od konačnice naše. Vjero u tebi je sva snaga i Nada naša.
Mene je još veći strah od konačnice naše. Vjero u tebi je sva snaga i Nada naša.
Vjera:
Nada, rekao si Nada! Još jutros sam čula gdje Gospodin govori, meni, baš meni – Ne boj se, ja sam sa vama. Oh, pa ja mu vjerujem, vjerujem da me neizmjerno ljubi, kada je na križu umro i za mene.
Nada, rekao si Nada! Još jutros sam čula gdje Gospodin govori, meni, baš meni – Ne boj se, ja sam sa vama. Oh, pa ja mu vjerujem, vjerujem da me neizmjerno ljubi, kada je na križu umro i za mene.
Čuvši kako Vjera klica, Razum umiri savjest svoju, uzdigne se Volja, a Srce se zapali, vatrom neugasivom, vatrom Ljubavi.
I tako samo jednom riječju, jednom iskrom, Vjera donosi, Svjetlo obasjava nutrinu slike svoje, čovjeka, da od roba postane dijete Božje.
I tako samo jednom riječju, jednom iskrom, Vjera donosi, Svjetlo obasjava nutrinu slike svoje, čovjeka, da od roba postane dijete Božje.
Uzalud mudrost mudrima, ona je ludost u Božjim očima. Uzalud snaga volje, ona je nemoćna. Uzalud veliko srce ako u njemu Ljubavi nema. Sve oni su ništa dok Vjera ne donese onu iskru koja daje život Vječni, Riječ Božju.
Svjetlost:
"Idi, vjera te tvoja spasila!" ( Mk10,52)
"Idi, vjera te tvoja spasila!" ( Mk10,52)
Mir Kristov svima vama, Ante!
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar