1. «Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.» Čitanje iz svetoga Evanđelja po Ivanu 2,13-25 «Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: "Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku." Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za Dom tvoj. Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: "Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?" Odgovori im Isus: "Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići." Rekoše mu nato Židovi: "Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?"  No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.  Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku. «      Ovo je izravna poruka bez uljepšavanja ili prilagođavanja. Ova zabrana izrečena prodavačima i mjenjačima u Hramu odjekuje u našim ušima ove treće korizmene nedjelje. Možda nas iznenađuje grubost kojom se Isus obraća svećenicima i drugima koji su zauzeli Hram. Ljutnja. Gnjev. Opominjanje. Tuga. Potrebno je reći mnoge riječi koje udaraju poput udarca bičem, bičem koji je Isus načinio od užeta. Ali zar je bilo nužno upotrijebiti bič? Nije to nikakav zlonamjerni gnjev, nego gnjev koji pati i ispoljava se. Kako je ovo mjesto susreta s Bogom – odnosno Hram - postalo s vremenom poput neke tržnice? Mjesto trgovine, mjenjačnica novca, mjesto robne razmjene? Mjesto potrebno za prinos žrtava. Ali kako su mogli zaboraviti želju kralja Davida, da izgradi Kuću Gospodinu, koja će biti trajno sjećanje na Božju prisutnost za svakog Židova? (Druga knjiga o Samuelu 7, 2). I cijela povijest Izraela pokazat će kako će Božji narod patiti bez svog mjesta okupljanja, ali i više od toga, Božji trag prisutan je u cijeloj povijesti. Da li bi Izraelski narod izgubio sjećanje na ono što Hram predstavlja?  Zaboravljanje, zamor, nedostatak budnosti, ljubav koja se malo po malo s vremenom izgubila... Takav je i naš odnos s Bogom kao i svaki ljudski odnos koji se s vremenom iscrpi zbog premalo trenutaka u kojima brinemo o održanju ovog saveza. Parazit dosade, lijenosti, sterilnog ponavljanja čini svoje i razara odnose. Stoga je dobro da neko snažno opominjanje uzdrma naš zamišljen spokoj i da nas probudi, kako bismo izašli iz našeg samozadovoljne duhovne „vezanosti“. Ovo je jedno od pitanja u ovom korizmenom vremenu. Bog nas poziva da nas iznova oblikuje, da povratimo snagu. Završilo je vrijeme rutinske, mlake vjere. Vrijeme je za susret s Isusom. Ovo je trenutak ponovnog rođenja. Bog se poziva u našu povijest. "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću s njemu ... " podsjeća nas knjiga Otkrivenja. (3, 20). Već nas Knjiga Izlaska, prvo čitanje ove nedjelje, upozorava: « Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. ». To je poziv na aktivno pamćenje. Ne zaboravi! Sjeti se Božjih dobročinstava. Što je s nama danas? Jesmo li ostali vjerni Božjoj riječi? Rizik je uvijek prisutan dok gradimo vlastiti odnos s Bogom kao s nekim idolom. Jednostavno ga je izgraditi i lako je njime dominirati. Jer Bog je uvijek Onaj koji oslobađa svoj narod iz ropstva. Bog nas želi slobodne. Jesmo li ušli u ovaj prostor slobode kojega je Bog želio dati svojoj djeci, vjerno, sukladno Božjem naumu? U kojeg Boga vjerujem? U Boga koji oslobađa, spašava nas u svom Sinu Isusu Kristu ili u Boga koji nas ugnjetava, ograničava svu našu slobodu? Pozvani smo u odnos s Bogom koji je obnovljen i pun ljubavi, odnosno, na susret jednog JA koji se obraća TEBI. Bog se dakle, obraća svakom od nas, s našom prošlošću, našim željama, našom vjerom, našim grijesima. Razgovor se otvara s riječima prošaranim poviješću i vremenom. Nisu izgubile svoju snagu ni okus. Razgovaram li ja otvoreno s Bogom objavljenim u Isusu Kristu? Je li Zakon Gospodnji put slobode koji se otvara prema susretu s Njim?     Sveti Pavao nas opominje u današnjem drugom čitanju kako je dozvoljeno pitati stanovnike Korinta. «A mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. » (1 Kor 1, 23-24). Kakav je Bog kojeg volim naviještati? Neku vlastitu « tvorevinu » ili Boga kojeg nam objavljuje Sveto pismo? Je li Sveto pismo uvijek otvoreno pred nama i je li nam uvijek pred očima kao naša svakodnevna duhovna hrana, ili smo ga žurno zatvorili nakon čitanja prošloga tjedna? Isus, raspeti Mesija i Mudrost Božja. Jesmo li dobri nositelji ove poruke ili nas ona straši? Zar nema trenutaka kada želimo izgraditi neku našu sliku o Bogu, prema našim vlastitim kriterijima, to jest onima koji nam odgovaraju, onima s kojima ćemo biti u skladu, onima koji će nam se sviđati?  Kao što Pavao ističe: pozvani smo na ovu ludost: izraziti Božju ljubav prema svima, u njegovu Sinu Isusu, raspetom Mesiji. Nismo li možda ponekad prigušili poruku evanđelja kako bismo ju svima učinili „čujnijom“, prema našim osobnim kriterijima? Hoćemo li razmotriti ovu poruku vjere koju želimo objaviti: je li to poruka Crkve ili neka naša ublažena i preuređena tvorevina, poput svih onih proizvoda koji se nude u trgovini, ali su izgubili okus ili boju svojstvene izvornom kvalitetnom proizvodu. Možda imaju ime i okus, ali su izgubili snagu. Ovo korizmeno vrijeme je i vrijeme provjere, "tehničke kontrole" našeg vjerskog života. U koga vjerujemo, kome se nadamo? Pitanje je otvoreno. Uzmimo si malo vremena za odgovor. Naš brat Lovro od Uskrsnuća može nam u tome pomoći svojim svjedočanstvom. Poslušajmo ga.

2. «Bog želi da naše srce pripada samo njemu» «Bog želi da naše srce pripada samo njemu: ako mi to ne vidimo zbog svega onog što nije on, on ne može djelovati i činiti što bi želio. (…) Kaže da nam može darovati beskrajno blago. (…) Za napredovanje u « vježbanju Božje prisutnosti, bilo bi još uputno osloboditi se svih briga, čak i onih mnogobrojnih posebnih pobožnosti, iako jako dobrih, ali s kojima često imamo neke poteškoće; na kraju krajeva, sve ove pobožnosti služe samo kao sredstvo do našeg cilja. Ako dakle uz pomoć ove vježbe prisutnosti Boga živimo s onim koji je naš cilj, besmisleno je vraćati se sredstvima do cilja, ali možemo nastaviti njegovati s njime prijateljski odnos u ljubavi, ostati u njegovoj svetoj prisutnosti, ponekad uz neko djelo klanjanja, djelo prinošenja žrtve ili zahvaljivanja, te na svaki drugi način kojega se možemo dosjetiti.» (Pismo br. 4).     Onima koji su umorni od slušanja brata Lovre kako govori o važnosti navikavanja na život u Božjoj prisutnosti, pariški karmelićanin odgovara:  «Odgovorit ćete mi da Vam govorim uvijek isto. Istina! Ali boljega i lakšega puta k Bogu ja ne poznajem! Zato ga svakome savjetujem. Prije negoli mognemo Boga ljubiti, moramo ga upoznati. Da bismo ga upoznali, moramo češće o njemu misliti. I što ga više budemo ljubili, češće ćemo ga se sjećati. Jer: gdje je naše blago, ondje nam je i srce. Trebalo bi da o tome često temeljito razmišljamo». (Pismo 10)