Preobraženje Gospodinovo
6. kolovoza Crkva slavi blagdan Preobraženja Gospodinova, koji na poseban način svjedoči istinu o Kristu kao Božjem Sinu, onom koji nam je po trenucima svoga preobraženja na brdu Taboru otkrio djelić nebeske slave, i za koju se nadamo da ćemo je i mi jednom uživati
Prema zapisima sinoptika – Mateja, Marka i Luke (Mt 17, 1-13; Mk 9, 2-13; Lk 9, 28-36), kao i svetoga Petra u njegovoj Drugoj poslanici (1,16-18), Isus je jednom zgodom pošao na visoku goru, u osamu, da se pomoli, a sa sobom je poveo trojicu svojih najbližih suradnika – apostole Petra, Jakova i Ivana. Dok je molio, odjednom mu je lice zasjalo, haljine mu postale kao svjetlost, a uz njega se pojavili Mojsije i Ilija, te su njih trojica međusobno razgovarali. Isusovi su učenici sve to promatrali s velikim strahom, a onda se iznenada pojavio svijetao oblak koji ih je zasjenio, te se iz njega začuo glas: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga! Od straha su pali ničice, a kad im je Isus prišao i rekao da ustanu i da se ne boje, više nije bilo Mojsija i Ilije, a Isus im je zapovjedio da o tome nikome ne govore.
Isusovo preobraženje pred trojicom učenika slika je i predokus Kristova slavnog uskrsnuća, a također i temelj nama za čvrstu vjeru u vječni život i ljepotu nebeske slave, za koju je sveti Pavao napisao da oko nije vidjelo i uho nije čulo što je Bog pripravio onima koji ga ljube. Ukazanje Mojsija i Ilije, kao nositelja zakonodavne i proročke vjerodostojnosti Staroga zavjeta predstavlja potvrdu postupnosti Božje objave koja svoju punina zadobiva u Isusu Kristu. Pečat tome je sam Bog, koji progovara i objavljuje Isusa kao svoga Sina, Ljubljenoga, kojega smo pozvani slušati, svakodnevno preobražavati svoj život i usklađivati s njegovim, kako bismo jednoga dana ušli u nebesku slavu. Štoviše, u tom se događaju očituje Božje trojstveno objavljivanje, gdje Bog Otac progovara iz oblaka i proglašava Isusa Kristom – dugoiščekivanim Mesijom, a snaga Duha Svetoga pokazuje svoju preobražavajuću dubinu u svjetlosti koja ga je obuzela.
Evanđelja kažu kako se Kristovo preobraženje zbilo u osami, na visokoj gori, a općeuvriježeno je da je to Tabor, gora u Jizreelskoj dolini koja se izdiže gotovo 600 metara iznad Genezaretskog jezera i odakle se prostire veličanstven pogled na prostranstva Galileje. Brda u svetopisamskom kontekstu uvijek imaju posebno značenje, odnosno predstavljaju mjesta posebne dubine, sabranosti i povezanosti s Bogom, pa je Kristovo preobraženje još dodatno imalo iznimno značenje iskustva Božje blizine, a koju su trojica apostola mogla izravno doživjeti. U tom je smislu posebno značajno svjedočanstvo svetoga Petra u 2 Pt 1, 16-18, kao očevica tog veličanstvenoga događaja, dok sveti Ivan cijelim svojim evanđeljem, iako ne govori izravno o samom događaju, svjedoči mističnost i dubinu vjere, a koja je zasigurno bila posebno utemeljena na objavi Kristova preobraženja.
U spomen na taj veličanstveni događaj, Crkva je vrlo brzo razvila štovanje na Taboru, a u narednim je stoljećima ondje podignuto više crkava, no svaka je s navalom raznih osvajača i uništena. 1924. god. na Taboru je podignuta velebna bazilika Preobraženja Gospodinova, a prema ovim zapisima, njezinoj je izgradnji bitno pridonio franjevac o. Ivan Franković, koji je u to vrijeme bio povjerenik Svete zemlje za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i koji je zajedno s hrvatskim biskupijama i župama organizirao sabirne akcije i za to kupio drvenu građu, te je uz to još od hrvatskih velikaša i šumskih udruga izmolio hrastove, a sve je to izrezano i otpremljeno u Svetu zemlju, gdje je poslužilo baš za crkvu na Taboru.
Kao blagdan, Preobraženje se najprije počinje slaviti na Istoku, i to od 5. ili 6. st., dok se u Zapadnoj Crkvi uvodi u 10. st., ali ga je kao onaj koji vrijedi za cijelu Crkvu uveo tek papa Kalist III. 1457. god., i to kao zahvalu za pobjedu nad Turcima, koju je ostvarila kršćanska vojska pod zapovjedništvom Janka Hunjadija i sv. Ivana Kapistrana 22. srpnja 1456. Vijest o toj pobjedi u Rim je stigla 6. kolovoza, te je stoga taj datum i određen za slavlje blagdana. Kao molbu Bogu za dobar ishod te bitke, isti je papa bio odredio da u podne zvone crkvena zvona, te da narod u to vrijeme moli Anđeo Gospodnji, a poslije je to ostalo kao zahvala, te se protegnulo do danas.
Tematika Kristova preobraženja izražena je i druge korizmene nedjelje, ali više iz perspektive njegove spremnosti na smrt i očitovanja Isusa kao Sina Božjega, dok se u ovom blagdanu ipak više naglašava preobražavajuća snaga uskrsnuća i ljepota nebeske slave kojoj se nadamo jednom biti dionici.
Inga kommentarer:
Skicka en kommentar